Dati dio sebe...

Koliko se stvari sjetimo kada pogledamo iza ramena u prošlost?

Jučer je moj dvanaestogodišnji sin izvukao stare fotografije.Sve su iz mog djetinjstva pa do 23 g. mog života. Uredno su odvojene u jednu kutiju i namjerno im nisam dala mjesta u nekom foto albumu, jer baš tako nesvrstane bude mi lijepe uspomene. Smijali smo se do suza jer sam oduvijek imala svoju osobnost i svaka fotografija otkriva dio mene, one "ja" koju znaju samo oni koji su uz mene proveli puno vremena.

Priznajem, puno sam toga zaboravila i pogled na te stare fotografije sjetio me dragih lica koje su ostavile traga na stranicama mog života.Od osnovne škole, svih ekskurzija u kojima sam bila pokretać veselja i zabave,vremena srednje škole, slika iz autobusa na putovanju u Prag.Neispavana umorna, ali nasmijana lica. Danas se neki s tih fotografija spominju u javnom životu, večina su uspješni ljudi koje vidimo na malim ekranima.

Sinak se smijao imenima mojih kućnih ljubimaca koji su osim glavnog imena imali i bezbroj nadimaka s kojima sam ih zvala više nego pravim imenom. Toliko malih, toplih stvarenja prođe kroz naš život u prolaznosti vremena.

Na kraju, kada sam staru, već požutjelu kutiju vraćala u ladicu, velika fotografija bljesnula je sa dna ladice. Lice koje je obilježilo kratko vrijeme mog života, netko tko je znao vrijeme sačuvati za vječnost.Da bih ga se sjetila nisu potrebne fotografije, jer ni jedan tren, niti jedan osjećaj koji mi je pružio ne mogu zaboraviti.

Imate li i vi svoj nezaboravak?

Pusa draga :))))

Pusa,Erica :)

Da-i za budućnost...:)

Blago vama, ja nemam ni jedne svoje fotografije do 19-te jer ih je odnio vihor rata, a rado bi pogledala s neke od njih onaj zadržani trenutak, koji fotografija može proizvesti, a sjeća na prošlost...

sve moje slike i uspomene su odnijeli balkanski vihori,ukratko-prohujalo sa vihorom........