male tajne

Nedostaje mi šetnja ulicama grada u kojem sam se našao u ovom životu, nedostaje mi ono nešto što se osjeća u zraku. Nisam nikada mislio da će mi nedostajati, ne samo Božić, nego i grad, sam grad..netko je kazao jednom da gradove ili voliš ili mrziš, jedino grad, ili mjesto, u kojem si rođen i odrastao, i voliš ga i mrziš ga, podjednako.
I slažem se sa tim.

Granica je tanka, krivudava, poput YingYang-a, između svijesti i podsvijesti. O njoj se ne priča, piše, ne kazuje, ne govori, a ipak je tu, sveprisutna, u svakom udisaju i izdisaju.
A zapravo, samo nekim svojim putem, djelima, događajima, onim proživljenim, ispisujemo, tu granicu, taj put..i taj put, to je nešto što nema ni početka ni kraja, proteže se iz života u život.

Razumiješ li kada bih ti napisao da su neki osuđeni na život..poput utvara se provlače kroz vrata smrti i ponovnog rođenja, zbog nekog njima nepoznatog razloga, slijede krivudavi trag zmije na pustinjskom pijesku života, do slijedećih vrata, čiji ulaz čuvaju uspavani i zbog toga, ništa manje opasni gušteri.
Osuđenik sam. Sudilo mi je i sudit će vrijeme. Koračam kako znam i umijem sa svojom krunom od trnja, u dronjcima na kojima se miješa vonj prošlosti i onoga što treba doći.
Kroz sumaglicu sjećanja nekih prošlih života sjetim se straha, onog prvog kada bi ih ugledao, njihove sitne, poluotovrene oči, za koje sam mislio kako me zlobno promatraju. A zapravo, čekali su me, i čuvali vrata od drugih prolaznika. Ne znam koliko mi je života trebalo da shvatim da su oni moji podanici, čuvari moje podsvijesti i percepcije. Isto tako, svojim sjajnim crnim očima, opominju me da me jednom neće dočekati. I to će biti kraj jednog vremena, kada ću sa uzdahom olakšanja, stisnuti kvaku crvenih vrata i zakoračiti u konačan kraj, a samim time i odmor. Odmor od boli, ljubavi, odmor od snova, podivljalih misli, odmor od života, više njih...odmor od mene samog.

Mala digresija...jednom sam hodao ulicama nepoznatog grada. Prvi put sam udisao taj zrak, po prvi put sam gazio pločnicima, osjećao sitnu i hladni kišu kako se pretvara u vrele iglice koje mi se zabijaju u lice. A opet, znao sam kamo trebam ići, kamo trebam kročiti, kamo se trebam smjestiti, skloniti, udariti temelje utvrde kao podsjetnik da sam bio na tom mjestu. Otvoriti neka vrata, i ostaviti ih, za svaki slučaj, odškrinutima. Ako se poželim vratiti.

Guštera neće biti ispred jednih vrata. Vrata će biti crvena i sjajna, najljepša koja sam do sada vidio. I znam da će to biti najljepši život u koji sam kročio.
A za mnom će polako kročiti i svi oni gušteri, koji me slijede, vojska njih.
Otrest će sa sebe ljuske koje čine njihovu kožu i osloboditi se.
Iza najsjajnijih crvenih nastati će neki novi svijet. I opet nestati, ovaj put u nepovrat.
Jer uvijek, bilo gdje, postoji karika koja nedostaje.
Mi smo ta karika, i taj prijelaz o kojem će jednom, netko raspravljati, na nekoj planeti,
u paralelnom vremenu i istom takvom svemiru. U nekom savim drugom spektru misli i osjećaja.

...a da malo naucimo engleski, izmedju magisterija i doktorata?

Dobro večer Juicy. Primjetio sam grešku i u redu je, ne da mi se prepravljati sada možda sutra.
Kako si?

Sretan ti Božić i želim ti da nađeš kariku koja nedostaje:)

Hvala, također.

...idemo?... ;)

Sretan Bozic !!

''Granica je tanka, krivudava, poput YingYang-a, između svijesti i podsvijesti. O njoj se ne priča, piše, ne kazuje, ne govori, a ipak je tu, sveprisutna, u svakom udisaju i izdisaju.''
''Kroz sumaglicu sjećanja nekih prošlih života sjetim se straha, onog prvog kada bi ih ugledao, njihove sitne, poluotovrene oči, za koje sam mislio kako me zlobno promatraju. A zapravo, čekali su me, i čuvali vrata od drugih prolaznika. Ne znam koliko mi je života trebalo da shvatim da su oni moji podanici, čuvari moje podsvijesti i percepcije.''

tu leži odgovor... dok je pristuna strah ne sojećaš ih ako svoje podanike, a kad ih prihvatiš kao svoje anđele čuvare , ne kao podanike.. krećeš prema crvenim sjajnim vratima ..na ramenu sa njima...ništa bez njih.. oni su dio tebe... to je tako predodređeno..sa tim se treba samo pomiriti i bez straha ići...

(nadam se da ovaj komentar nećeš shvatiti kao moju želju da mi posvetiš svoju pažnju i želju za upucavanjem , to je samo komentar i ništa više )

Shvatio sam odavno da je strah.

a evo pesna protiv maleri:
http://www.youtube.com/watch?v=ymfRAWxfeXU