Dati dio sebe...

Od jutra je sve krenulo naopako.Prvo sam u busu zaboravila neke papire od velike važnosti.Dakle u pola 7 je moja radna kolegica skupa samnom izigravala lovca na gradski autobus.Ipak bilo je sreće, treči je bio pravi, papiri spašeni...Nitko sretniji.Pomislim, super, krenulo me!Ali kako to obično biva nevolja nikada ne dolazi sama.Naravno, krasne vijesti od mog bivšeg, koji kako sam danas zakljućila uopće nema više mozak.To me dotuklo, ali radila sam kao da se ništa nije dogodilo, iako su mi u glavi odzvanjale riječi koje nemaju veze ni sa pameti ni sa životom.Hajde rekoh, prešla sam preko svega, preživjet ću još i to.No koliko god se trudila, ljudska glupost izbacila me iz takta.Do kada trebam biti žrtva posesivnosti,nećije ograničenosti, gluposti, neljudskosti, malograđanštine, nehumanosti....Do kada prelaziti preko svega radi mira? Ako pročitate u novinama plavuša ubila bivšeg muža to sam ja, tek toliko da se zna ;))))
No, sretan kraj je ipak u tome, što sam vidjela i kavicu popila s nekim jako dragim, onda su me doslovce rasplakale dvije prekrasne poruke ovdje na pvt.I to ti je život, malo tužan, malo bjesan, malo raspalakan, ali zbog divnih riječi.Idemo dalje, pa kako bude....

Na sve što čuješ,a nije uhu ugodno,ogluši se--nisi čula!Sve što vidiš,a nije oku ugodno --zažmuri -nisi vidjela!
Ionako ima dosta buke koja ništa ne mijenja na stvari,i dosta nesklada, na koji je uzaludno trošiti energiju--popravljajući ga! To je jedan od načina,da od limuna,
koji Ti život ponudi, napraviš ukusan napitak i osvježiš se pritom!

Idemo dalje...Mora biti i bolje.

...šaka suza, vrića smija, ča je život nego fantažija...
Zdenko Runjić