male tajne

Spletom okolnosti opet sam se našao u priči koja nije imala svoj početak. U tim okolnostima, na kraj iste nije se ni moglo pomisliti. Dakle, ostalo je samo čekati i nadati se da će kraj proći što bezbolnije. Zapravo, na bol sam se navikao. Ono na što se nikako nisam mogao priviknuti je cijena kraja. Komad po komad duše odlazio je u nepovrat. A tako je bilo i sada.
San mi nije dolazio na oči. Martina je spavala, okrenuta na boku, licem prema meni. Nalazili smo se u kući njenih roditelja, koji su prizemlje iste adaptirali i pretvorili u stan sa posebnim ulazom za Martinu, kćer jedinicu. Kuća se nalazila u mirnijem dijelu grada. Kroz prozor je dopiralo slabašno svjetlo ulične rasvjete. Meni je bilo sasvim dovoljno da je, također okrenut na bok, promatram dok spava.
Zapravo sve je podsjećalo na prošlost, onaj prvi susret. I sve je bilo isto i sada, par godina nakon našeg prvog susreta. Ista ulica, ista kuća. I oči su joj bile iste. Ne bih se mogao zakleti da li su bile tužnije radi vremena koje je prošlo ili radi prvih bora oko istih. Vjerojatno su i njoj ista pitanja prolazila kroz glavu dok smo ispijali piće na početku večeri, bez suvišnog razgovora. Jednom smo kazali jedno drugome sve što smo imali kazati. Sad su samo među nama stajale kurtoazne rečenice i butelja nekog crvenkastog vina. Okladio bih se da je osjećala isti okus, koji sam i ja osjećao – okus nostalgije. A razgovor o njoj je bio idealno oruđe za razbijanje leda i onog početnog, prvog nepovjerenja.
Imao sam običaj prije svakog gutljaja zadržati čašu na sekundu dvije prije nego što ću je prinijeti usnama. Volio sam miris vina. Tražio sam uvijek, negdje u mislima i sjećanjima na što me miris podsjeća. I obično bih iskopao negdje iz dalekih sjećanja neke mirise, koji su obično bili povezani sa nekim događajem. Ono što sam smatrao da je važno bilo je umotano u mirise tog vremena.
Još uvijek ispijaš vino na isti način – kazala je direktno me promatrajući očima.
Valjda je ušlo pod kožu – odgovorio sam uzvrativši pogled i čvrsto ga fiksirajući na njene oči.
Znaš,…započela je, a onda sam je prekinuo – Radije nemoj, molim te. Nema smisla.
U redu – pogledala me je sada pomalo tužno.
Opet sam ispao svinja. Znao sam sve što bi kazala. I znao sam da je bila u pravu i da bi bila u pravu. Imao sam problema sa prihvaćanjem.
U tom prošlom vremenu, budućnost je poprimala obrise skorog kraja. Kao što je sada poprimalo obrise prošlosti.
Opet sam se nalazio u onom prokletom, opasanom bodljikavom žicom, krugu.

--
Promatrao sam Martinu dok spava. Slabašno svjetlo ulične rasvjete prodiralo je u sobu i sasvim dovoljno osvjetlavalo ono što je trebalo osvijetliti. Sklopljene oči, spojene usne, lak na noktima, bijele ruke i tisuće snova zavučenih ispod prekrivača, oko njenog smirenog tijela čija me toplina s primamljivom sigurnošću milovala. Koji sat prije, bio sam joj među nogama, zubima joj grebao ramena, držeći joj ruke poviše glave. I sve je opet bilo isto, vino, prigušena svjetla, tiha glazba, samoća, sjećanje na to da smo bili nadomak snova, osjećali smo njihove mirise, blizinu, čuli smo glasove nekog boljeg svijeta, imali smo plan…
A onda me opet podmuklo udario besmisao i ja sam se okrenuo i otišao. Zapravo, prestao sam joj se javljati, SMS-ove sam brisao odmah bez da ih pročitam. Znao sam sve od slova do slova. Između redova bile su suze u kojima su plivale krhotine očekivanja.
Okrenuo sam se bok, na drugu stranu i sada gledao put prozora, pokušavajući potražiti nekakve likove u teksturama zavjese. San i dalje nije dolazio na oči.
Ne zadržavam te – osjetio sam njenu ruku negdje na leđima.
Dok sam se oblačio shvatio sam da je prošla 1001 minuta. Ne noć, nego minuta. I tako je brzo prošla.
Nikada nećemo saznati da li smo imali priliku za nešto. Znam da sam trebao ostati. I možda bi bilo dobro. Dan, dva, tjedan, mjesec….
Pogledao sam put prozora. Iza zavjese, tamo negdje na ulici čekalo me ono nešto.
Još jednom ću kroz zoru krenuti davno utabanim stazama, na dugačak put, sve dok se ne poželim odmoriti.
U sigurnosti davnih priča, opasanih bodljikavom žicom izlizanih uspomena.

Vecer , Berezine
zanimljiva prica, uvijek je na rubu necega...
kao biti ili ne biti
zov necega... hmmmm

To be or not to be - blzu sam kraja, držite mi fige svi.

Dobro večer Cyber.
Kako smo?
Kako ti vise?

sto kako visi? .)))

ajde drzim ti fige...

koji nick ima Martina????

Pa mislim to se pita reda radi - kako ti vise-sise.
Zapravo,metaforičko pitanje za kako si?

Zar bi Martina trebala imati nick?

oprosti..al meni nis ne visi...

ovo je upućeno iskričarki... onak se osjeća.-)

Drago mi je što ti ne vise Cyber. Ta informacija me razveselila.

Neeeee Andromeda...wrong!

ok...
lagano cu nestati .)))

Sorry B.M. A jesi li ti onaj Lukrecio???
psm---kaj sam radoznala..jbga kad mi skupina We a the blog razbuktala maštu:-D

Zašto Cyber?
Uvrijedilo te što sam ti napisao da mi je drago što ti ne vise?
Svašta..tko bi ženama udovoljio.

Spice girls bloga.

B.M.samo ti furaj svoje... bio ili ne bio Lukrecio....

Don't worry my old friend....

nu , preveć ti to pragmatiziraš,straj me za tebe i tvoj genijalni um

zlocest si...

Malo. Neka baci kamen onaj tko nije barem malo zločest.

Misliš zabrinut si za moj genijalni ud?

cmok
usudu

Dojdimir već bio..
Anđa bila...
blog ti već uljepšan,
nema više posla :-(