izmedju tijela i sna, ova je ordinacija.

...naposljetku, bez c/p. Nakon sto se procitaju razne stvari, i pusti se da ih probavimo, onda se u nekim trenucima uvidi otvaraju sami.
(ovdje sebe gledam u zrcalo, u nadi da ce na taj nacin i drugi moci lakse citati, bez da vas opterecujem projekcijama svojih stavova na vas)Zasto tisina? Jer sam se potrosio u prevelikoj zelji, jer se trebam zastititi od vanjskog za koje sam vezan, i kad me ta veza pocinje boliti. Ta zastita nije nuzno losa stvar, samo je iskljucivost idealizacije ispunjenja, odnosno posljedicno odustajanje ono sto je lose.
(Mala disgresija: Nije problem iskljucivo taj sto se u odnosima ne valja pomiriti s onim sto nas ne zadovoljava, problem je i taj sto se u toj zelji za zadovoljstvom ne valja imati nerealne predodzbe sto nam ikoji odnos moze uopce pruziti. No, o tome malo kasnije, i vezano uz to sto jest covjek.)
Tisina, negacija, je reakcija na zelju, idealizam, i akciju, afirmaciju. Dijalektika, sada procitana u psihoanalitickom kontekstu vezanom za osobe koje vole sagledavati stvari iskljucivo, omogucuje sintezu zelja, kao afirmativnih stremljenja ispunjenju, a istovremeno i omogucuje onaj odmak od tih zelja koji nam omogucuje da se ostvarenju istih uopce tezi... (primjer: strah od pokusaja ostvarenja snova, jer ce se pokazati manje nego snovi.) Odmak, odnosno svjesno gledanje ogranicenja situacije, kao i ispunjenja kao takvog (utopljen sam u njoj sada kao sto cu i onda biti, nemam ju sada kao sto ju ni onda necu imati) omogucuje smanjenje grcha u teznji.
Svijest o postojanju sebe i drugog nuzna je kako bi se moglo posve predati nekom. Dakako, ovo je sve prica, i ovo su _misli_, a one su potaknute _osjecajem_, tom toplinom koja me obuzima misleci o njoj. Dvojnost koja ne moze biti iskljuciva ukoliko se zeli biti skupa. Sinteza dakle koju nudim je razumijevanje svega napisanog ovdje, kao i razumijevanje da se poriv za to vezanje za bash odredjenu osobu ne moze svjesno opisati, kao ni osjecaji koji me gone da razmisljam o tome. Svjesni odmak, koji je narusen nespoznatljivoscu osjecaja, i osjecaji predanosti koji su guseni svjesnom spoznajom o postojanju vishka sna... i o neopravdanosti tog entuzijazma, kojem se i dalje pokoravam  :-)
Prava mjera stvari je kljucna, dovesti da se sunce i mjesec pogledaju jest silno tesko, ali to nismo birali. Covjek ima u zivotu neke zadace, pa kazu da su mu dane bas onakve kakve mu trebaju: i sad mislim, sinteza jest ogranicavanje polarnosti, svakog ponaosob. Pri tome _pustajuci_ polarnosti da budu ono sto jesu, jer inace sinteza nije moguca. Pri sintezi jednako je lose voditi se samo mislima kao i samo osjecajima. Prozeo me osjecaj trnaca koji mi idu tijelom kad sam u gornjem tekstu shvatio da me misli ne dovode do rjesenja, trebalo je pustiti i osjecaje da utjecu na zakljucke :)))Zato je to tako tesko opisati. Te recepte naime. Treba ih prozivjeti. Zato zen nema tekstove, nego iskustveno ucenje.
Sinteza spoznaje (procitane psihoanaliticke literature, nasih tekstova i promatranja sebe, i citanja nje) podudara se s mogucnoscu kako mi se cini, sinteze mene i svijeta. Tu je sinkronicitet stvari. Ali ima toga i dalje, i dolje:
Sto je covjek dakle, jesam li ja misao? Pa rekao sam vec da nisam, jer znam sto mi se zbiva intuitivno... A nisam niti osjecaj jer znam da sam kao osjecaj cesto odredjen proslim iskustvima koja me ogranicavaju u sretnom zivotu... Ja sam dakle fluidna tvar, nasljedje okoline, i mislju, i osjecajima, ali koja sadrzi to neko obecanje buducnosti, mogucnost promjene u teznji za nespoznatim, ispunjenjem o kojem sad imam jedan pogled, a nesto poslije cemo se i taj pogled i ja sam promijeniti... ne samo da ne znamo da li cemo ostvariti ciljeve, nego ne mozemo niti znati koji ce oni sutra - biti. Svijest o povezanosti sebe i okoline/drugih (roditelji, odgoj, i sva iskustva mahom su povezana s drugima, dakle ja sam specificna manifestacija cak i ne posve primarno nedefinirane stvari, ja sam genetski odredjen, dakle po tome partikularan, ali i po okolisu u kojem sam se oblikovao: bio-socijalna manifestacija opcenitog principa na kojem funkcionira DNA, jedan moguci zavrsetak njenog razvojnog ciklusa, recimo...) to je pak moje antropomorfno vidjenje boga ...
(ako koga zanima, ima tome donekle nalik nesto jako interesantno u novom zarezu... nema jos linka na stranicama (www.zarez.hr), ali referenca je Maurice Dantec - Neuro-polarni cyber-punk. Tocnije, rijec je o njegovoj novoj knjizi: Babylon Babies. Mu. I ne bih se cudio da za njega netko vec dobro zna... korisno bi bilo znat francuski za njegove tekstove kako vidim. )

neko jutro sam vidjela da se sunce i mjesec gledaju... prekrasno je i moguce... sve je moguce... treba samo znati vidjeti...

Gotovo bih se mogao okladit da pratiš hr.alt.filozofiranje... :) Tekst je dobar, ali IMHO, loše mjesto objavljivanja.