izmedju tijela i sna, ova je ordinacija.

 
In a forest pitch-dark Glowed the tiniest spark It burst into flame Like me Like me My name Isobel Married to myself My love Isobel Living by herself In a heart full of dust Lives a creature called lust It surprises and scares Like me Like me My name Isobel Married to myself My love Isobel Living by herself When she does it she means to Moth delivers her message Unexplained on your collar Crawling in silence A simple excuse Nana na nana Nana na nana In her tower of steel Nature forges a deal To raise wonderful hell Like me Like me My name Isobel Married to myself My love Isobel Living by herself When she does it she means to Moth delivers her message Unexplained on your collar Crawling in silence A simple excuse Nana na nana Nana na nana Nana na nana Nana na nana
:) 

Veseli me povratak lijepih rijeci. Vise nego li to izricem, slijedim pravila sto me lome na sitnice, umirem redom ovako:
rubensovi andjeli, crveni kao vatra strasti, i nebesko plavi, zracni, potom, svijet slika (put u slikama), punjene lignje, losos, parfe, bijelo vino koje nosim baki, ugodno druzenje s nepoznatima. smijesim se, veselo, zahvaljujem u sebi i smijem se naglas, Klint se penje na brda, povratak u sedamdesete...
pitam se kako mi daju jesti a ne daju mi glazbu, no pravila su pravila i tu se nema sto prigovarati. zadovoljno najeden, samo trenutak kasnije upadam u potrebu za reci, molim, ispricajte me za ovo sto cu sad reci, ozbiljno to mislim (plave i crne oci nanizane na koncu, razapete na mrtvim stupovima zicare, stoje pred sivocrnim pejzazem vulkanskog kamenja, ptica nema, previsoko je, i samo vjetar, jedna bubamara ispod kamenja, sumpor u oblacima, grlo se rascjepilo i glas puca do izrazaja, od tisine, u sebe i naunutra) nisam imao namjeru povrijediti, zadovoljno sjedec i uz smijesak padam u istom trenu u nedohvatljivu PRAZNINU oslobodjen svake potrage za smislom, izazov ostaje progutan u nestabilnom trenutku sada, prije kise, prije pada. Cekam., gdje su gromovi da me rastave od mene, da mi slome noge dokraja, cekam cekam cekam i znam da se dug vjestog prevarantskog uzitka nagomilao, samo cekam da se strese svom snagom... natrag, i ravno odakle je i stigao, iz mene meni. Jedinstveno.
 

Privlacnost uspjesnosti. (Nesto o nekom muskom mentalitetu)
Pitanje je, dakako, samopouzdanja. Covjek mora voljeti sebe kako bi si mogao dozvoliti srecu, kako bi se mogao osjetiti da ima pravo biti voljen i sretan, da ne mora o sebi neprestano misliti kao da mora biti dobar nekome (kupovati ljubav neciju) kako bi ga tko volio. To je pitanje cendranja pred drugima, razbacivanja svekolikom 'ljubavlju', a zapravo nepotrebnom poniznoscu. Kupovanje naklonosti. S druge strane je onda bijeg u hladnocu i ono kad velis, 'ma bas me briga'. A niti jedno uistinu ne zadovoljava.
Dakle, ovako je to, i to mi je na zalost, davno vec bilo poznato. Rece on: ' ja ne vjerujem u svoje pravo na srecu, ako nisam zadovoljan sobom. zadovoljan sobom nisam ako svoje kriterije ne ispunjavam. ako nisam dovoljno uspjesan ne osjecam se da imam pravo na to da sam sretan. (mozda je to autokratski nacin prisile na inace dvojbenu ambicioznost.) '
Eto, zasto je pravo i u redu da zene vole uspjesne muskarce, jer jedino oni su uistinu oni koji su zadovoljni sobom i kojima zena moze nesto dati, jer su jednostavno, spremni i u mogucnosti od nje nesto primiti.

 
Jedni bi htjeli da dobiju naklonost. Zato da prestanu o njenom dobivanju brinuti.
Druge ta briga za dobivanjem naklonosti ne smeta, naprotiv, shvacaju ju kao nesto sto zele zadrzati.
 
Cini mi se da je neki sretan odnos obojeg moguc tek dakle ako je 'zadobivanje naklonosti' nesto sto onim, dobitnicima, cini radost, a ne prisilu, teret i strah.
Vidim ovdje neku odgovornost, koju bih rado negirao i izbjegao.
 

Pitanje je, dakako, samopouzdanja. Covjek mora voljeti sebe kako bi si mogao dozvoliti srecu, kako bi se mogao osjetiti da ima pravo biti voljen i sretan, da ne mora o sebi neprestano misliti kao da mora biti dobar nekome (kupovati ljubav neciju) kako bi ga tko volio. To je pitanje cendranja pred drugima, razbacivanja svekolikom 'ljubavlju', a zapravo nepotrebnom poniznoscu. Kupovanje naklonosti. S druge strane je onda bijeg u hladnocu i ono kad velis, 'ma bas me briga'. A niti jedno uistinu ne zadovoljava.
Dakle, ovako je to, i to mi je na zalost, davno vec bilo poznato. Rece on: ' ja ne vjerujem u svoje pravo na srecu, ako nisam zadovoljan sobom. zadovoljan sobom nisam ako svoje kriterije ne ispunjavam. ako nisam dovoljno uspjesan ne osjecam se da imam pravo na to da sam sretan. (mozda je to autokratski nacin prisile na inace dvojbenu ambicioznost.) '
Eto, zasto je pravo i u redu da zene vole uspjesne muskarce, jer jedino oni su uistinu oni koji su zadovoljni sobom i kojima zena moze nesto dati, jer su jednostavno, spremni i u mogucnosti od nje nesto primiti.
Rado bih te vidio.
---
Povjerenje je lijepa stvar. Iskrenost sa sobom i drugima jos je i ljepsa. Povjerenje omogucuje iskrenost. Iskrenost omogucuje povjerenje. Sto je bilo prije, povjerenje ili iskrenost? Svejedno je. Povjerenje radja povjerenje, iskrenost radja iskrenost. Bliskost je tu. :)
---
I jos nesto mi je palo na pamet: sutra skupljamo potpise za podrsku tome da Hr bude GMO-free. 11-14 tamo kod onih cvjecara na Trgu. Pa navratite.
E a glede tog tajminga, jos nesto: sjeca me to klasicne nase situacije, ovako je isla: pitam - pa jel' bi ti. veli - javit cu se. I ja onda nesto drugo, a ona se poslije javi. I uvijek kajanja. eh, da da :(
Htio sam time reci da se ja nekako uvijek oslanjah na odluke, a njoj je bila potrebna sloboda za odlucivati u trenutku kad bih to pitao. Onda bih ja rekao, fino, ti budi slobodna, al sam onda smisljao sto cu sad kad njoj nije do tog. A kad joj je i doslo ili se promijenila situacija, ili sam vec slozio neku drugu obavezu prema nekom drugom. A ja se drzim tih svojih obaveza i odluka. Kako je poznato, uostalom...
 
Da bio sam grub, nije mi bilo jasno kako se moze nekoga na nesto uistinu i nagovoriti.
(Da, znas, nagovaram te. Na otvorenost. Iskrenost. I to da me zagrlis.)
 

 
Cudno je to kako se deckici u tramvaju uvijek okrecu na sve strane i prepoznaju kontrolore u svakom tko stanca kartu. Kasnije, kad ga prepoznaju na stanici, sretni su sto nisu u tom tramvaju u kojeg je on usao. A i kad udju jednom, meskolje se kao na zeravici, nije im lako.
Kontrolori imaju zgodne odore i obicni su ljudi, naizgled neuocljivi, a ima ih i muskih i zenskih. Kontrolora. I oni koji uzivaju u svom poslu, koji su predani paznji i osjecaju, gotovo detektivski vole potajice pogadjat koga ce zateci bez karte. Kadsto bi samo do toga i otisli i pitali ga da im ju pokaze, cisto da provjere svoju intuiciju.
Meni je bilo lijepo u tramvajima s kontrolorima. Uvijek mi je bilo lijepo gledati tu igru kontrolora i musavih djecaka koji se izmotavaju na sasvim smijesne nacine, a kontrolori bi im katkad progledali kroz prste, zadovoljni sobom, nije im zelja bila uistinu nanijeti stetu, vec im je zadovoljstvo pruzala moc, i igra sama.
Da, volio sam biti u tramvaju s kontrolorima, uzivao u finoci te igre, jer sam, streber kakav vec jesam, nocima i danima radio kako bih si uvijek osigurao novce za uredno placenu tramvajsku kartu.
 

Druge oci. Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Pricaj samnom! Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci. Pricaj samnom! Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Pricaj samnom! Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Pricaj samnom! Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Pricaj samnom! Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.Druge oci.
 

Bojim se tvojih misli. Mislima mozes otici bilo kamo. U mislima se mozes izgubiti. Mislima i objasnjavas svijet, ne stvaras ga samo. Mislima pridajes i mijenjas znacenja stvarima.
Sklad je sklad zelja i misli. Hocu li se naci tamo, kad ih uskladis?
***
Sto cemo naci tamo, kad se tamo nadjemo. ?
Naslage stvarnog i svakodnevnog prekrivaju cesto i najjasnije kristalne misli. No, to je pitanje onog treninga. Samo, opet, i trening je ogranicenog dosega. Odredjena kolicina neizvjesnosti svakako uvijek ce preostati.
***
Vrijeme ima dvojaku ulogu tereta na obje strane vage. Samo neka ostane barem uravnotezeno, kao propusteno, i kao dobiveno.
 

(Ljubavi, dragi, moram te ubiti, inace ces me doci glave. U svakom slucaju, izgubili smo glave.)
To je bio jedan od njihovih zescih okrsaja: bili su posve jednako naoruzani, nozevi vilice, tanjuri, salice, posvuda je letjelo, podmetnuo joj je nogu, razbjezale su se vjeverice, lupila je stapom o zemljani pod, oblaci su prekrili Sunce, munje sijevnule iz ociju, kao da, dok je bila mlada slucajno nije prva zbirka bila: Putnik i slabovjera.
Otvorila je ormar, poispadale su zmije, rekao joj je: Ti, ti ne vjerujes! Ona mu odvrati istom mjerom, nozem u rebra, Odjebi, odjebi, odjebi glupi kretenu, Kokosi jedna, hands off, rece joj mirno, ti si pocela, ti sumnjas, da, adieu, odjebi mila, ne trebas mi takva, ako zelis prici misleci o pocetku kraja, mila, odjebi i zagrabi ju za kosu uzme grickalicu za nokte i odgricka joj komad uha, Ha? jel' eroticno sad, picko jadna? Zagrebla mu je ledja: tri madeza otkinula u jednom potezu, sigurna smrt, osmjehne se u sebi, pred sobom otvori joj se pogled na sampanjac i zdravice, kako umire bolestan i star, nuncaku zahvat jedan preko stola pa krc krc, zgazio joj je lice maleno kao neko jaje kakve ptice, pomisli, da kokosh, bas kokosh! Ti, ti ti, orilo se posvuda, Ti ti ti! Ti si trebala vjerovati. Ne, ti si trebao vjerovati, da se ja mogu na tvoju vjeru oslanjati! Ne, ti si! Ne, ti si! Ne, ti si! Ne, ti si! Ne, ti si! Ne, ti si! Ne, ti si! Ne, ti si! Ne, ti si! Ne, ti si! Ne, ti si! Ne, ti si! Ne, ti si! Ne, ti si! Ne, ti si! Ne, ti si! Ne, ti si! Ne, ti si! Ne, ti si! Ne, ti si! Ne, ti si! Ne, ti si! Ne, ti si! Ne, ti si! Ne, ti si! Ne, ti si! Ne, ti si! Ne, ti si! Ne, ti si! Ne, ti si! Ne, ti si! Ne, ti si! Ne, ti si! Ne, ti si! Ne, ti si! Ne, ti si! Ne, ti si! Ne, ti si! Ne, ti si! Ne, ti si! Ne, ti si! ...
(shvatili ste point?)
ok, dakle dalje:
... ako mi mislis prilaziti misleci o pocetku kraja, odjebi! orili su uglas, svaki pokret imao je zrcalnu sliku, goni se u kurac ravno i ne vracaj bas nikada nikada vise, nevr evr!, povjerenje vapilo je negdje, pretiho, slomio je vrh olovke pisuci sljedecu psovku, na monitoru su zakapali kapljicama zucljive rasprave, ma znas kaj, idi mi,, znas... adio i zbogom i necu te, odjebi, bas odjebi, odjebi! I ako mi se jos jednom tako priblizis, rasporit cu te, rece on i nadme muzjacka prsa, gumbi popucase, udri on o te svoje rutave grudi uz usklik: Tarzan bundolo. Ona ode na aerobik, a prije toga do toaleta, ondje slozi caj s tabletama, pogleda se u ogledalo i svaki pokret bio je istovremeno i njegov, Ti trebas vjerovati da ja mogu vjerovati! Ti trebas vjerovati da ja mogu vjerovati!Ti trebas vjerovati da ja mogu vjerovati!Ti trebas vjerovati da ja mogu vjerovati!Ti trebas vjerovati da ja mogu vjerovati!Ti trebas vjerovati da ja mogu vjerovati!Ti trebas vjerovati da ja mogu vjerovati!Ti trebas vjerovati da ja mogu vjerovati!Ti trebas vjerovati da ja mogu vjerovati!Ti trebas vjerovati da ja mogu vjerovati!Ti trebas vjerovati da ja mogu vjerovati!Ti trebas vjerovati da ja mogu vjerovati!Ti trebas vjerovati da ja mogu vjerovati!Ti trebas vjerovati da ja mogu vjerovati!Ti trebas vjerovati da ja mogu vjerovati!Ti trebas vjerovati da ja mogu vjerovati!Ti trebas vjerovati da ja mogu vjerovati!Ti trebas vjerovati da ja mogu vjerovati!Ti trebas vjerovati da ja mogu vjerovati!Ti trebas vjerovati da ja mogu vjerovati!Ti trebas vjerovati da ja mogu vjerovati!Ti trebas vjerovati da ja mogu vjerovati!Ti trebas vjerovati da ja mogu vjerovati!Ti trebas vjerovati da ja mogu vjerovati!
Ne, ti trebas.
...
 
Svaki pokret imao je zrcalnu sliku. I svaki strah, svaka prijetnja,
...isto tako i svaki osmijeh.
 

Georgij Gospodinov BOŽURI I NEZABORAVKI
Poznavali su se jedva nekoliko sati. On – nešto iznad trideset, ona – nešto ispod. On je trebao po njoj poslati paket svom poznaniku preko oceana. Ona je samo posredovala. Posao od pet minuta, ali već dva od sveukupno tri sata koja su ostala do polijetanja nisu mogli naći nikakav opravdan razlog za rastanak. Sada, točno šezdeset minuta prije polijetanja, stajali su u kutu kafića u čekaonici, ispijali su treću kavu i šutjeli. Iscrpili su već sve teme koje su mogle održavati razgovor između dvoje neznanaca. I šutnja je postajala već nepristojna. Stolić između njih bio je zatrpan praznim plastičnim čašama koje su zadobile najneočekivanije oblike od dugog prebiranja po rukama. Žličice za kavu bile su već odavno usitnjene na najsitnije moguće komadiće, a prazni paketići šećera pretvoreni u lijevke i minijaturne brodiće.
Palo mu je na pamet da taj stol može biti dobar ready-made objekt ili, drugim rječima, instalacija, koju bi nazvao Apologija potištenosti (plastične čaše za kavu, žličice, prazni paketići šećera, bijeli stolić). Poslije mu se učinilo glupo i odlučio je to prešutjeti. 'Ovo što se prešućuje pretvara se u strgane žličice i zgnječene čaše', izustila je odjednom. Pomislio je da nikad više neće sresti takvu ženu koja će mu čitati misli i s kojom bi želio ostati u tom kafiću do kraja svog života. Štrecnuo se jer je upotrijebio, makar samo u mislima, frazu kao što je 'do kraja svog života'.
– Ajmo malo pričat – reče ona, iako već dva sata nisu zašutjeli.
Preostali sat bilo je premalo vremena da bi se protratilo u okolišanju i pravljenju brodića. Ali, budući da on nije započinjao, ona jednostavno reče:
– Moramo prihvatiti da se ljudi ponekad doslovce mimoilaze.
– Ironija je u tome što to shvate upravo onda kad se sretnu – rekao je.
– Vjerojatno je bilo načina da se sretnemo i prije. Živjeli smo toliko vremena u istom gradu. Nije moguće da se nismo mimoišli na nekom semaforu.
– Primijetio bih te – rekao je.
– Voliš li je? – upitala je.
– Voliš li ga? – upitao je.
Brzo su se složili da to nema nikakve veze i da im nitko nije kriv.
Kasnije se nije mogao sjetiti kome je prvom pala na pamet ta spasonosna (kako je tada mislio) ideja o izmišljanju zajedničkih uspomena, stvaranju cijelog svog života prije i poslije upoznavanja. Slab pokušaj osvećivanja slučaju koji ih je nemilosrdno spojio nakratko samo zato da bi ih rastavio. Imali su na raspolaganju pedeset minuta.
– Sjećaš se – započeo je – kao učenici živjeli smo u istoj ulici. Ostavljao sam ti potajno svakog tjedna u poštanskom sandučiću po jedan prsten od folije bombona Lakta.
– Aha – reče ona – znači, ti si bio taj. Moj otac ih je uvijek pronalazio prvi i sumnjao da neki poremećeni obožavatelj iz kvarta šalje zaručničke prstene mojoj majci. A sad ispada da su bili za mene.
– Za tebe su bili – rekao je.
– A sjećaš li se ti – započela je – kad smo na posljednjoj godini fakulteta otišli samo nas dvoje u onaj samostan. Prvi put smo otišli nekamo sami. U hotelu nije bilo slobodnih soba, pa su nas stavili u jednu od svećenićkih ćelija. Bilo je jako hladno, a krevet – tvrd. Pomalo me hvatao strah. Poslije svakog puta prekrižila bih se krišom od tebe. Pet puta sam se prekrižila te noći.
– Šest – rekao je. – I mene je bilo strah. A sjećaš se kad si poslije došla živjeti k meni? Tvoja majka je rekla da će te se odreći preko Narodnih novina jer nije htjela imati nezakonitu unučad.
– Sjećam se. Ionako nisam mogla imati djecu.
Na ovom mjestu ona je zašutjela. On ju je uhvatio za ruku, prvi put otkako su se poznavali. Sasvim lako, utješno.
– Nema veze – reče on. – A sjećaš se kad sam slomio nogu? Bilo mi je već 48, rintao sam kao lud i taj mjesec doma učinio mi se pravim rajem. Ti si također uzela bolovanje, čak si im zaprijetila da ćeš si slomiti ruku ako te ne puste. I cijeli mjesec nismo nos pomolili van.
– A kad su mi sljedeće godine otkrili onaj tumor... Ti si pročitao negdje da terapija smijehom liječi rak i dva tjedna neprestano si mi pričao viceve da bih se smijala. Još uvijek se čudim odakle si ih izvlačio. Bio si tako uplašen i mio. Tada ti je, mislim, kosa sasvim posijedjela. I svaki dan si mi donosio božure i nezaboravke.
– Hvala Bogu da si se oporavila. Što bih ja bez tebe.
U tom trenutku pozvali su sve putnike za New York na terminal za izlaz. Šutjeli su, ne više od minute. Onda je ona ustala i rekla da mora krenuti. On je uzeo njezine kovčege i njih dvoje su krenuli. Prije nego je prošla kontrolu putovnica, okrenula se i dugo ga je ljubila. Kao za posljednji put, pomislio je, iako prvog puta nikada nije ni bilo.
Pola sata kasnije, on se okrenuo i pošao. Osjećao se jako ostarjelim, s mukom je pokretao noge. Prolazeći kroz vrata sa zrcalnim staklima na izlazu, namjerno je zatvorio oči da u odrazu ne ugleda naglo posijedjelu kosu i svoja opuštena, već staračka ramena. Sa svakim korakom bivalo mu je sve jasnije da se ne može vratiti kući svojoj nezamislivo mladoj ženi. I nikada joj ne bi mogao ispričati što je radio tih pedeset godina dok ga nije bilo.
Prevele s bugarskog: Tatjana Dunkova i Ksenija Marković

(citam danas na zahodu zarez, i to nakon sto sam napisao stih ove sto je iznad ... sto je sinkronicitet? !!)
http://www.tportal.hr/kultura/knjige/fset.html
 

 
nego je cesto i dobro, i nuzno, i pozeljno kontrolirat svoje zelje, i strasti jos i vise.
a opet, katkad je to zapravo tak neinspirativno ...;)
 

You have eyes (“lochani”) like the petals (“dala”) of the blue (“Neela”)  lotus (“abja”), which is always benevolent towards the welfare (“rakshane”) of your devotees (“sritha dasa jana”). Your curly locks (“kundale”) resemble the dark clouds (“neela megha sadrusha”).
Please show(“vitara”)  me (“mayi”) compassion (“krupam”). O goddess! You are worshipped (“vinata”)  by the entire world (“loka”) and you foster (“paalini”)  them.
O goddess Kaamakshi! My (“mama”) mind (“chittam”) is ever (“ati”) wavering (“chapalam”); please help to become(“kuru”)  strong (“susthiram”) in order to place my faith in you. You are the auspicious Siva (“sive”), please help me to become steadfast (“druthataram”)  in my devotion(“Bhakthim”)  to your (“tava”)  lotus (“kamala”)  feet (“paada”).
:)
 

Leci uz stogove sijena. Katkad tamo znade biti buha. Pokosena livada je ostra za bose noge, onu njeznu kozu tek izvucenu iz zastite cipela, nenaviklu na ocvrscivanje.
Ako rasirim ruke, u njih mi upada buket radosti. Trceci uzbrdo, trceci nizbrdo, rasirene ruke uvijek ce se sresti u sudaru poljubaca. Blato je smijesno, veselo prshti, ostaci lisca od jeseni, kako je to bilo davno dok smo jos bili stari. I sami.
***
Polagani ucinci u kojima gubish oslonce i prestajes biti osloncem. Poceli su vec davno prije nego sto je sumnja i nesigurnost probola njen trbuh kao neke napuhnute krepane zivotinje nadute od trulezi, kao kad bi kamenom razbijali naplavljene konzerve ribica u uvalici u kojoj se skuplja drifted wood uz spoznaju da je jedan gram otrova dovoljan za potamaniti cijele gradove. Ne, ruke su se davno vec prije povukle, vracale se tek ponekad, lezali bi okrenuti ledjima, udaljavanje sto bi se smatralo nuznim razvojem, bahato razmetanje nehajnom lakotjom kojom sam nalazio put do njene radosti. A ono sto je tako lako, to prihvatis. Olako. Ni ne videci sjene oblaka koje stvaraju pjegavi uzorak na sumi bez lisca. A opet, u vrtlogu nasilja, vlastita krivnja postaje opravdanje da se ne popravish. Dokazivanje nema kraja. Pametniji bi popustio prije, no pametniji postajesh tek onda kad naposljetku uvidish da si svijecu ugasio sam.
***
'We've met at the similar points in our lives.', rece mi jedna draga prijateljica. Dubina prozivljenih iskustava nas mijenja. Necu li ti biti ljubavnikom ni covjekom, bit cu ti tada rana. Susreti ljudi iz razlicitih trenutaka uvijek nakraju budu to: rane na tijelima jedno drugom iz kojih oboje piju mudrost, uce o voljenju, kako voljeti dalje...?!
'Zasto dalje, zasto ne blize?', pitao bih se uvijek. Mozda zao jer pravi nauk dolazi tek ako je rna dovoljno duboka, ako je bol dovoljno iskrena? Ponavljanje cesto i dolazi upravo od toga, nedostatka prozivljenosti, nedostatka dubine iskustva. Htio bih ti sojim spoznajama nadomjestiti neiskustvo. Zbog sebe, da. No, imas pravo, samaranje plodova uz povike: 'Dorasti mi, dorasti!' nece omoguciti icemu da sazori prije, a mozda samo ni uopce... Zbog cisto svojih razloga rado bih ti bio motiv, ali ne negativan. Zar ne mogu ljudi nauciti zbog obecanja srece, nego samo iz iskustva boli?!! Tako i ja tebe gledam, kao obecanje za koje radim.
***
 




U kratkom trenu
lice ti ima
drugu nijansu sjete.
 
***
Ne bole me tvoje sumnje, jer ih imam i ja. Samim time je razumijevanje dublje nego sto bi bilo moguce inace. Sumnje i zelje, pobjedjivanje sumnji, ili mozda nuznost istih, kako se zelje ne bi mogle iscrpsti. Ne trazim od tebe da ne dvojish, trazim od nas da znamo kako se vjeruje unatoc tome. Voli li te netko s beskrajnim povjerenjem, tada okrecemo drugo lice. Osjecamo to povjerenje kao teret, kao nebrigu drugog za vezu. Shvacanje olakim neceg o cemu mi silno dvojimo. To se onda nazove nerazumijevanje i time se udaljimo od dragih. Uistinu, i to beskrajno 'povjerenje' moze biti zaista iluzija i nacin kontrole drugog, wishful thinking i nacin da ga se ostvari ucjenjujuci drugog da bude sve sto ocekujemo? A mozda je i obratno, ta 'briga' nacin kontrole drugog koji krivo poistovjecujemo s ljubavlju? A mozda nam briga 'treba' jer smo i sami navikli brinuti.U svakom slucaju, ne bojim se tvojih sumnji, jer dok ih god imas, ja cu biti onaj koji vjeruje. I mene ce prepasti tudja ocekivanja, jer tada nemam slobode za nesto zeljeti, vec se bojim da ih necu ispuniti. Djetinjasto, zar ne? Ne vjeruj u mene kako bih ja mogao/la zeljeti (zeljeti vjerovati). Da, znam osjecaj.
Mozda je rjesenje na pola puta: da uspijesh povjerovati uz sve sto sumnjash... kao sto i ja sada uz svu vjeru koju ti nudim, i dalje mogu sumnjati u tebe... :-)
***
Into the mercy seat I climb
My head is shaved, my head is wired
And the mercy seat is waiting
And I think my head is burning
Anyway I'm yearning to be done with all this weighing up of truth
An
eye for an eye and a tooth for a tooth And anyway I told the truth And
I'm not afraid to die
 

gledam ja tako onaj erotski na RTLu... pa me ne puca bash. al dobro, sve je to glumatanje, cice i guzice umjetne i tako... svejedno, ima nesto i u tome da je srce sasvim drugdje. pa me to sjeti one price:
Nadomak i Nejeb su se tako htjeli kresnut'... ali imali su previse toga za rijesit sa sobom, i izmedju sebe. A to sto su se htjeli, nakraju mozda i nije bilo lose jer je nudilo neku potrebu da se to i rjesava?
(uglavnom, falila si najvise, kad si najblize.)