vještičje kronike

dnevnik hr.

Pet stvari kojih se sjetimo i zbog kojih žalimo prije smrti

Bronnie Ware je australska medicinka sestra koja je nekoliko godina provela radeći kao skrbnica za pacijente u posljednjih 12 tjedana života.
Ware je na svojem blogu zapisala zapažanja o izuzetnoj jasnoći pogleda na svoj život koju ljudi steknu na kraju života, piše Guardian.

Kako bi mi mogli učiti na njihovim greškama, Ware je neke od njih odlučila ispitati o stvarima za kojima žale te što bi u životu učinili drugačije i ustanovila pet stvari kojih se ljudi sjete i žale na kraju života.

1. Volio/la bih da sam imao/la hrabrosti da živim život vjeran/na sebi, a ne život koji drugi očekuju od mene

Kad ljudi shvate da je njihov život gotov i pogledaju unatrag, lako vide koliko je njihovih snova ostalo neispunjeno. Većina ljudi nije poštovala ni polovicu svojih snova i umrli su znajući da od svog izbora nisu nešto napravili. Zdravlje donosi slobodu da postignemo određene ciljeve, a ljudi to shvate tek kada zdravlje izgube.

2. Volio/la bih da nisam toliko teško radio/la

'Ovo je izjavio svaki pacijent kojeg sam njegovala. Žale što su propustili život svoje djece, dio partnerstva i prijateljstva. Žene su također spominjale žaljenje za tim što su previše radile. Ljudima je žao trošiti toliko svog života samo na rad', piše Ware.

3. Volio/la bih da sam imao/la hrabrosti izraziti svoje osjećaje.

Mnogi ljudi potiskuju svoje osjećaje kako bi bili u miru s drugima. Kao rezultat nikad ne postanu ono što doista jesu. Rezultat toga nerijetko su neke bolesti razvijene zbog potisnute ljutnje i gorčine zbog nezadovoljstva samim sobom.

4. Volio/la bih da sam ostao u kontaktu sa svojim prijateljima

Ljudi često ne shvaćaju pravu vrijednost svojih starih prijatelja sve do trenutka dok nisu na samrti. Mnogi su toliko zauzeti vlastitim životima da su neka prijateljstva potpuno zaboravili. Zbog toga su svi pacijenti žalili jer nisu prijateljima posvetili dovoljno vremena. Svakome kada umire nedostaje prijatelj.

5. Volio/la bih da sam samom/oj sebi dopustio/la da budem sretniji/ja.

I ovo je najčešće žaljenje terminalnih pacijenata. Mnogi ne shvaćaju do kraja života da je sreća njihov izbor. Ljudi ostaju zaglavljeni u starim navikama. Strah od promjena te hoće li oni i drugi oko njih biti zadovoljni, ljude sputavaju u sreći i pri kraju života žale što se nisu više smijali i bili opušteniji u životu.

Malo šećera ne škodi...
A nad ovim se da zamisliti...dok još ima dana pred nama i prilike da začinimo život

uh, ne mogu se maknuti od 1., a znam da ću požaliti....

ha..žena kaže da su to njena iskustva...pa eto..na nama je da vidimo sami jel bumo i mi jednog dana cvilili za ovim ili onim
a bzvze..stigne se svakaj i zmenjati

1. Volio/la bih da sam imao/la hrabrosti da živim život vjeran/na sebi, a ne život koji drugi očekuju od mene

Kad ljudi shvate da je njihov život gotov i pogledaju unatrag, lako vide koliko je njihovih snova ostalo neispunjeno. Većina ljudi nije poštovala ni polovicu svojih snova i umrli su znajući da od svog izbora nisu nešto napravili. Zdravlje donosi slobodu da postignemo određene ciljeve, a ljudi to shvate tek kada zdravlje izgube.

..ako sam se trebala pronaći u ovim točkama ..onda je to definitivno ova...
ostale sam nekako uspjela izbjeći...

nekužim
kaj niko ne žali za neispivenim pivama ??? :))