vještičje kronike

ugledala me i da, kaže mi zamijetila me , i zato me fotkala,
i prišla mi, škljocajući fotoaparatom i dalje
baš tako, sasvim jednostavno, prirodno, kao da se već znamo
onako eterična, vitka, a žilava, bijele puti, crvene kratke kose
i nasmijala se i vedro pozdravila zvonkim glasom i bez pitanja
smjestila se na stolicu preko puta mene, i odmah zapalila cigarilosicu
i dozvala konobara imenom i naručila sangriju i za mene i za nju...
i krenula je priča, kao da se znamo
a onda me je u jednom trenutku, pozvala u svoj studio, koji je bio tu
iza ugla, par kuća niz ulicu
i bit će, stvarno sam uz nju otkrila sebe
a to je shvaćeno tek kasnije
i svoj do tada nepoznati, meni neprepoznati dio
i zapravo ne znam kojem otkriću sam se više iznenadila
da ja tako nekome izgledam
kada me slika
a na slikama. da li sam to uopće ja
ili sam neka druga, a opet ja, sebi potpuno do tada nepoznata
pa je bilo nekoliko stvarno dobrih art fotografija i crno bijelih
i onih sanjivih, osjenčanih, zatamnjenih, osvijetljenih
i zajedničkih, gotovo erotskih
i ona i ja postale smo prijateljice, u samo jedno kratko popodne
i ljubavnice
i kaže mi da me je odmah osjetila i kazala mi je da me je “prepoznala”
i družile bi se, ispijale duge jutarnje kave i pričale, pričale
i upoznavale i ujedno prepoznavale
jer povezivala su nas mjesta, gradovi, muzika, teme, asocijacije
kao da smo živjele u nekim paralelnim svemirima i paralelnim putevima sudbine
a da bi se našle u tom jednom gradu, na tom jednom trgu
gdje je zvono crkve tjeralo golubove i oblake
a sati su prolazili, kao i dani,
i stalno smo se gledale, ocjenjivale, procjenjivale
uz neizbježno ono, ma jel moguće, kada je uslijedilo još jedno misaono,
podudaranje
ona mene vrlo često preko objektiva
a ja nju u dušu, kako već čije nagnuće nalaže
i vrlo brzo osvještavale smo jedna drugoj ono što smo nosile, duboko u sebi
i nesigurnosti, i sram i nelagodu, ali i ljepotu, snagu, seksipil i
tajne
i bile smo često gole jedna pred drugom i gledale se bez dodira, preko objektiva
ili očima,
svaka zaokupljena ljepotom one druge
a trenuci i dani su samo tekli i tekli i tekli, baš kao i sangrija
i onda smo ustanovile da smo naše najbolje dane proživjele kroz naše noći
putene, usnene, usmene, strasne
jer ne osjeti se uvijek ili uz svakoga onaj treptaj kroz slabine kada te pogleda
ili dodirne
i tu smo bile slabe, upravo kroz naše najintimnije
koje su regirale, a mi smo sebe i jedna drugu slušale, i predavale se
jedna drugoj
jer nismo bile samo ljubavnici koji se tek naslućuju ili vide
jer odjednom, nehotice, posve prirodno
bile smo duše koje prokazuju jedna drugu, i sebi, i svijetu
na tom i dalje lijepom, osunčanom trgu, gdje golubovi polete, jer zvoni
i bile smo tu jedna za drugu, jedna sa drugom, u zagrljaju, u poljupcu
u tjelesnom preplitanju
nikada zapravo prizemne, nikada obične, i nikada iste ili planirane, već slučajne
i ta neočekivanost nas je oduševljavala
i znale smo, da bi se uvijek i opet prepoznale i u vremenu i na trgovima
i u gradovima i među svim tim ljudima
makar po osmjehu, ili mirisu tako poznatom, egzotičnom, koji upravo prolazi
pored tebe a opija te
jer dok smo se gledale, nešto se stvaralo između nas
neka magija, čarobnost trenutka
i taj dojam je lebdio uokolo i spajao nas ponovno, mirisom tijela
isponova žudeći
i sve te fotografije sada po kutijama su nam bile i jesu svjedok, i dokaz
da smo postojle i imale ono nešto, neizrecivo
a jedna drugu
i sada, nakon, izgleda da smo to stvarno bile mi, na njima, one koje
su bile stvarne na slikama, a takve nevidljive drugima
nekada ja ispred objektiva, nekada ona
tako svejedno, za utješno i lijepo sjećanje
jer na tim fotografijama uvijek i zauvijek biti ćemo i ostati mi,
zajedno...

Odličan tekst:
"Bravo za sve protivnike štrajka u prosvjeti.
Bravo za sve protivnike koji su nezadovoljni svojom materijalnom situacijom. Tako se to radi.
Nemojte slučajno podržati, nemojte se slučajno pridružiti, nemojte slučajno pokazati svoje nezadovoljstvo tamo gdje treba.
Iskalite ga na profesorima jer znate sve o školstvu samo zato što ste nekad išli u školu.
Sudeći prema razini pismenosti, neki očito vrlo rijetko.
Nemate pojma kako sustav funkcionira, nemate pojma ni o čemu što se u školstvu događa, kao što ni ja ne znam o vašem poslu.
Ali ja bih vas podržala i nikad ne bih s tolikom mržnjom i omalovažavanjem govorila o vašem poslu.
Mene bi bilo sram omalovažavati nečiji pošteni posao, nečije znanje, nečiji trud i borbu za bolje uvjete.
Stvarno bi me bilo sram.
Vaša najveća želja je da i vama ostane loše, samo da nekome ne bi bilo bolje.
Nemojte ni slučajno sebi željeti bolje ni poduzeti nešto. Lakše je drugima željeti loše. To je jako moralno i ljudski.
Evo, imate priliku pridružiti se štrajku. Kad biste se svi pridružili, kad bi sve stalo, možda bi netko i shvatio da nešto ne valja.
A ovako, vlast sebi digne plaću 80%, svi šute. Ali kad prosvjeta dobije 3%, e to je slom za državu zbog nezasitnih profesora. Koliko ushićenja i navijanja da dan u štrajku ne bude plaćen.
Evo, spasit će taj novac sve one koji se za to zalažu.
Što ne tražite od zastupnika da vrate dnevnicu za dan kad nisu na poslu?
Gdje ste, junačine?
Lakše je mrziti profesore.
Da treba dočekati nogometaše i rukometaše, svi biste ih podržali i slavili. Nema veze što su jako, jako dobro (pre)plaćeni za svoj rad, to vam ne smeta.
Ne smeta vam što plaćaju poreze u drugim zemljama, ne smeta vam što su uz redovnu plaću dobili i dodatne pozamašne iznose za nagradu.
To nije vaš novac, jel'te?
Ja ne dobijem nikakvu nagradu kad moj učenik prođe s 5 niti kad upiše i završi fakultet.
To je onda rezultat njegovog rada. Ali kad padne razred, onda je to rezultat moje nesposobnosti. Zanimljivo.
I da, gledam svaku utakmicu, navijam i volim kad pobjeđuju.
Slavite sada što nam prijete smradovi s 5000 eura plaće.
Uživajte u svim huškanjima kojima su vas uvjerili da su profesori zadnje neradničko smeće zbog čijih 3% će se vama otimati od usta.
Evo, dobila sam 24 eura više, spasilo me. Vjerujte im o svim blagodatima posla iz snova, idealnom uvjetima i bajkovitoj plaći. Dođite, u većini škola nedostaje nastavnika.
Ako ste zadovoljni svojim uvjetima i materijalnom situacijom, šutite i pustite nas da i mi probamo biti zadovoljni.
Ako niste, pridružite nam se u štrajku, imamo priliku biti svi skupa jedinstveni narod.
Ali ne, puno je jednostavnije da svima ostane močvara i usput ispucati na profesorima sve svoje frustracije jer to je očito jedino što vas u ovom trenutku može usrećiti i učiniti život ljepšim. Bravo, mudrosti. Pljuc.
I da, ako niste raspoloženi barem za moralnu podršku, kao što bih ja bila raspoložena za podršku vama, slobodno se obrišite s moje liste prijatelja."
Piše: Davorka Andrić

jedan za nekada jednom,
već odložen susret
dođe mi nekako kao odložen život
kao odgođena prilika
koja ni već sada ne garantira baš ništa
a to iduće
je opet sumnja i neodređenost uz
eh, i ako..
ili bude nešto usput promrmljano
kao težak uzdah
“neka, kasnije”
ali i kao izgubljeno povjerenje
da će ikada
kao prvi korak u razočarenje u ikada moguće
jer ja sam se spremala, i promišljala šta obući
za mjesto gdje ću biti i gdje me se može naći
kao da sam se nadala
da će se ono - možda,
sada ipak ispuniti
jer bi bilo lijepo i iznenađujuće
al koja jadna patetika od mene
kada te zapravo hladno,
fućka mi se
zapljusne..
i kasno navečer ispijeno vino,
koje je moglo biti i slađe
postane oporo, zbog budalastog nadanja
zbog neispunjenja
ionako neodređenog
možda...
---
4K
19.o2.'25.

pa da podsjetim,
- Dan žena obilježava dan kada su, prije 124 godine, u američkoj tvornici poginule 123 žene i djevojčice.
da, u Americi, da, toga dana obilježavaju se gospodarska, politička i društvena dostignuća žena !!!(wiki)
moram li podvući ovo ..gospodarstvo, politika, društveno dostignuće!?
jer
treba i podsjetiti da ženama nitko ništa nije "dao". malo ili ništa toga je "dobijeno" ni pravo glasa, ni pravo na rad,
ni pravo na jednake uvjete rada, ni pravo na svoj zarađeni/nasljeđeni račun/novac, već je sve izboreno!!
demonstracijama, marširanjem, vikanjem, urlanjem, bojkotom, protestom...,žrtvom
ponekad i tako da su se žene u očaju, bacale pod kopita trkaćih konja i da su bile pljuvane, prebijane, vrijeđane, izopćene, ponižavane, privođene, suđene, zatvarane, ukratko na sve moguće načine - kažnjavane...
pazi, za ista prava koje muški svijet valjda po rođenju već ima
i tako dalje i tako bliže
dakle, to je politički praznik i dalje međunarodan, jer politika, jer klasna borba, jer ravnopravnost, jer jednakost u pravima
pa ne znam koliko onda ima mjesta, smisla, razumijevanja, shvaćanja da čestitajući nam 8.mart
i spominjati "slabiji/nježniji spol" slati srčeka, poklanjati bombonjerice, započinjati ili završavati čestitanje sa "drage Dame"
i ne, danas ne slavimo ni ne označavamo ni ženskost, danas ne slavimo majčinstvo, danas nismo nedajbok ni carice,
ni kraljice

danas smo Žene koje se i dalje bore i ukazuju na potrebu jačanja, traženja, zahtijevanja - ravnopravnosti

pa sretan nam 8.mart drugarice, sestre, borkinje...:)


a evo malo i za razbibrigu i razumijevnje uz kiseli izraz lica, da se pod milim bogom i dalje ništa ne razumije...
--

" Andrej Plenković mislio je, očiju mu, da ga netko zajebava. Nakon kratkog jutarnjeg brifinga ministra obrane o noćašnjim pokretima ruskih tenkova prema Odesi i ruske nafte preko Singapura, hrvatski je kancelar taman smrknuta lica objašnjavao Gordanu Jandrokoviću detalje nove zapadne energetske strategije – sve s dlanom preko telefonske slušalice držeći njemačkog premijera Olafa Scholza na čekanju – kad mu je oprezno, obliven hladnim znojem, prišao šef kabineta Zvonimir Frka-Petešić i nešto mu došapnuo, pa se brzo vratio dva koraka unatrag.
---
cijelo jutro hrvatski je kancelar na njoj crvenim i plavim flomasterima crtao interkontinentalne plinovode i skicirao Novi svijet, a ovi ga sad jebu s Danom žena. Dan žena!

Dan žena. Zar to još uopće postoji? Prije dva-tri tjedna bilo je Valentinovo, šta ima da je bio Crni petak, koju gospu žene još hoće? Eto, kad smo već kod toga, imaju i Malu i Veliku Gospu! Sad još i Osmi mart. Bogami su ga žene izmislile samo da u muževoj jakni nađu parfem iz DM-a za ljubavnicu iz firme.
----
Andrej Plenković izbrojao je onda do deset, pa otvorio vrata kabineta i dozvao tajnicu.

-Piši ovako. Uime Vlade Republike Hrvatske svim ženama čestitam Međunarodni dan žena, te im zahvaljujem što hrvatsko društvo čine naprednijim, humanijim i boljim, posebno njegujući obiteljske vrijednosti – u jednom je dahu hrvatski kancelar izdiktirao svoju čestitku, pa se okrenuo tajnici. – Šta je bilo? Nemoj sad i ti, Božena, bogati!

Ne, ne, gospodine Plenkoviću, mene je samo dirnulo kako ste to krasno sročili. I to iz glave – hitro i vješto tajnica je obrisala suzu. – Vi baš znate što žena želi čuti, vaša supruga je jedna jako sretna žena. Bog vas blagoslovio.

„Posebno njegujući obiteljske vrijednosti!“, ponavljat će onda mnogi hrvatski muž kucajući po čelu mnoge hrvatske žene, tjerajući je da još jednom pročita što je napisao njen romantični junak ministro principal, señor presidente del gobierno

Pa je razumljivo zašto su ih i ostali njihovi romantični junaci na Dan žena podsjetili gdje im je mjesto i što im je činiti.
„Žene su temelj društva i obitelji, te ih svojim požrtvovnim radom i ljubavlju čine boljima“, u svojoj je čestitci podsjetio, recimo, i señor presidente del Parlamento Gordan Jandroković.
„Zato u poticanju daljnjeg napretka položaja žena posebno moramo voditi računa o uspostavljanju ravnoteže između obiteljskog života i posla“, rekao je señor Gordan,

Najviše se, međutim, potrudio dalmatinski župan señor Blaženko Boban: „Žena je zdenac života pod čijim srcem je i naše srce zakucalo. Danas sebi, na poseban način, želimo samo osvijestiti ljepotu, nježnost i dostojanstvo žene“, cvrkutao je župan Boban, pa se obratio svim ženama svijeta i Dalmacije. „Trebate biti svjesne svoje ženstvenosti i nadmoći tamo gdje smo mi muškarci nemoćni.“

Jer smisao Osmog marta, kako smo danas naučili, jest da žena na taj dan sebi „osvijesti svoju ženstvenost“, a muškarcu „svoju ljepotu i nježnost“. Dobro, „i dostojanstvo“, ako joj pritekne svijesti. Kako, međutim, na Dan žena osvijestiti žene? Najbolje s dva-tri ne prejaka šamara i kantom hladne vode.

Što je još smisao Dana žena? Još je smisao Dana žena da podsjeti ženu, majku i domaćicu kako je ona „zdenac života“ i „temelj obitelji koju svojim požrtvovnim radom čini boljom“, ali da „posebno vodi računa o ravnoteži između obiteljskog života i posla“. Kako da „posebno vodi računa o ravnoteži između obitelji i posla“? Jasno, „posebno njegujući obiteljske vrijednosti.“

Ako je to bilo sve, možemo nastaviti s ozbiljnim muškim stvarima. Gdje smo stali?"
---------------
a ovdje je i cijeli txt, ofcrs dežulovićev, o tom zlosretnom danu žena...
https://autonomija.info/boris-dezulovic-zlosretan-dan-zena/

p.s.
i onda se rugali i sramili da su išli po direktivi u kumrovečku polit školu, i ko ju je ukinuo,?novopartijci?
jer makar bi tamo kratkim vikend tečajem naučili i saznali što je i zašto je - 8.mart

pitanje je ili naivnog ili glupastog promatrača

(i mnogih, premnogih socijalnih radnica u tim nekim centrima)

imali smo priliku i vidjeti i čuti onih zapravo 50 minuta, iako kod nas i po portalima
znatno skraćenu verziju, nevjerojatnog susreta zelenskog i trumpovskog uz sufliranje
našminkanog j.d.vancea
i to je školski ili pak eklatantan primjer kako to u svakodnevici mnogih žena,
koje se žele rastati, od zlostavljača, narcističkog spektra, zapravo izgleda

dakle, naivno pitanje
a zašto se jednostavno ne dogovorite?

postaje aspsolutno blesasto

jer sve izgleda upravo tako, ko ovaj sastanak na “vrhu”

upravo tako ali/ili još i gore, jer doma nema kamera, i ne gleda vas svijet
ali tako započinje/završava svaki, ali svaki
tobožnji razgovor
i/ili pokušaj dogovora
jer ni ovdje nije bilo razgovora, jer nema volje za dogovorom, nego ti preostaje slušanje
daljnje tirade i njegovog monologa, raznih verzija gaslightinga, prijetnji, njegovo vikanje, neprestano prekidanje,
i daljnje ponižavanje, jer tiiii...

pa svi koji se nisu htjeli baviti nasilnicima
jer
to je “dinamika” odnosa u obitelji ili to je isključivo obiteljska “stvar”,
koja se događa u “sigurnosti” 4 zida, ma to je obična anomalija, to je slabost nekih
tamo nejakih žena, koje su “krivo” odabrale, a i na što su mislile, gdje im je bila pamet itd itd
ma to je osobna ludost nekog ionako zanemarivog broja muškaraca..

dakle, sada ćemo se svi na ovaj ili onaj način valjda, malo više baviti - nasilnicima.
jer očito je oni su se itekako počeli baviti nama
i to oni na najjačim svjetskim pozicijama, pa da vidimo kako je jednostavno sprovesti
to predloženo - dogovorite se više...


a i pred 8.mart, smo...

.."fašizam dolazi kao prijatelj, da ti vrati čast
da budeš ponosan, da te štiti, nađe ti posao, pomete ulicu
da te sjeti, kako je nekada bilo dobro
da počisti i lopove i prodane
i sve koji nisu nalik tebi
u dolasku fašizam ti neće reći
dovodim zdrugove, duge robije, logore, rat i progone.."

by michael rosen

i tak, 1, subota u mjesecu, čedni budite

well jučer citiram Sandersa, i ono ajmo...ko želi, a reći,i ko ima kakvo mišljenje o - temi

jer to je tema o kojoj fkt svako može nekaj reći, ili ok ignorirati
i sve je to ok
jer Tema,
pa ili si raspoložen za dati mišljenje i/ili te zanima ili ne
i namjera je bila....hah, evo prilike da se više ljudi uključi, i kaže nešto, i da blog, (ajmo opet)..zaživi...

i naravno, da smo ošli negdje skoz drugdje
like always
i ajd, ni prvi ni zadnji put, jer i to je blog i neka je

i naravno da je bilo etiketiranja i onoga - Donna ti si...

ok rekoh si , izašlo se iz štosa, došlo bu to opet na svoje, da se kritizira/komentira Mišljenje, ne osoba,
samo treba malo vježbe, praxe

a onda se pojavio i komentar gdje sam - krava
i kao neka ljubomora
(ha?)
i naravno da sam posprdno opet etiketirana kao "sveznajuća"
a iskreno
štrecnulo me što je ta slavodobitna dijagnoza mene, sretno uletila od ženske blogerice, a nakon onog muškog - kravo -


a ja sam citirala Sandersa, am. kongresnika, svojevremeno pretendenta za USpredsjednika...

i velite blog krepiva?

stvarno čudno zakaj

jer onda bi se moralo/trebalo poslušati kaj veli B. Sanders
a veli:


"Ne događa mi se često da zahvaljujem Elonu Musku, ali moram priznati da je izuzetno jasno demonstrirao poantu
koju neki od nas već godinama ističu – a to je činjenica da živimo u oligarhijskom društvu u kojem milijarderi
ne dominiraju samo politikom i informacijama koje primamo iz medija, već i samom vladom i ekonomskim životom.

Nikada to nije bilo očitije nego danas.
No, s obzirom na vijesti i pažnju koju gospodin Musk posljednjih tjedana privlači dok protuzakonito i neustavno demontira državne agencije, smatram da je pravo vrijeme da postavimo pitanje koje mediji i većina političara izbjegavaju:
Što zapravo žele on i ostali multimilijarderi? Koji je njihov krajnji cilj?

Po mom mišljenju, ono za čim Musk i ljudi oko njega agresivno teže nije ništa novo.
Nije složeno niti inovativno. To je ono što su vladajuće klase kroz povijest uvijek željele i uvijek smatrale svojim prirodnim pravom – više moći, više kontrole i više bogatstva.
I ne žele da im se obični ljudi – to jest vi i demokracija – nađu na putu. Oni žele sve.
Elon Musk i njegovi kolege oligarsi vjeruju da su vlada i zakoni samo prepreke – prepreke njihovim interesima i onome na što smatraju da imaju pravo.
Prije revolucionarne Amerike, u razdoblju prije 1770-ih, vladajuća klasa upravljala je prema doktrini poznatoj kao božansko pravo kraljeva – vjerovanju da je engleski kralj Božji izaslanik i da ga obični smrtnici ne smiju preispitivati.
U moderno doba više nemamo božansko pravo kraljeva. Umjesto toga, imamo ideologiju koju promiču oligarsi,
a koja tvrdi da, budući da su izuzetno bogati ljudi – često samostvoreni, često gospodari revolucionarnih novih tehnologija –
oni imaju apsolutno pravo vladati. Drugim riječima, ovi moderni oligarsi su naši kraljevi.

Ali nije riječ samo o moći, već i o nevjerojatnom bogatstvu koje danas posjeduju.
Musk vrijedi 402 milijarde dolara.
Zuckerberg vrijedi 252 milijarde dolara.
Bezos vrijedi 249 milijardi dolara.
Zajedno posjeduju bogatstvo od preko 900 milijardi dolara – što znači da samo njih trojica posjeduju više bogatstva nego donja polovica američkog društva.
Nije iznenađujuće da je njihovo bogatstvo od izbora Donalda Trumpa naglo poraslo.
Musk je postao bogatiji za 138 milijardi dolara,
Zuckerberg za 49 milijardi dolara,
a Bezos za 28 milijardi dolara – sve od dana izbora.

U međuvremenu, dok se ultra-bogati sve više bogate, 60% Amerikanaca živi od plaće do plaće,
85 milijuna nema zdravstveno osiguranje ili ima nedovoljno pokriće,
25% starijih osoba pokušava preživjeti s manje od 15.000 dolara godišnje, 800.000 ljudi je beskućnika,
a SAD ima jednu od najviših stopa dječjeg siromaštva među razvijenim zemljama svijeta.

Mislite li da oligarsi mare za radnike? Vjerujte mi, nije ih briga.
Muskova odluka da rastavi USAID znači da će desetci tisuća najsiromašnijih ljudi diljem svijeta ostati bez hrane ili umrijeti od bolesti koje su se mogle spriječiti.
No nije riječ samo o inozemstvu. Ovdje u Sjedinjenim Državama uskoro će krenuti u napad na programe zdravstvene skrbi, prehrane, stanovanja i obrazovanja koji štite najranjivije ljude u našoj zemlji –
sve kako bi Kongres mogao osigurati ogromne porezne olakšice njima i njihovim milijarderskim kolegama.

Kao moderni kraljevi koji vjeruju da imaju apsolutno pravo vladati, bez oklijevanja će žrtvovati dobrobit radnika kako bi zaštitili svoje interese.
Nadalje, koristit će golema medijska carstva koja posjeduju kako bi skrenuli pažnju s posljedica svojih politika, dok nas istodobno zabavljaju do besvijesti.
Musk posjeduje Twitter.
Zuckerberg posjeduje Metu, koja uključuje Facebook i Instagram.
Bezos posjeduje *The Washington Post* i Twitch. Osim toga, on i njegovi oligarhijski kolege nastavit će trošiti nevjerojatne količine novca kako bi kupili političare iz obje glavne stranke.
Ukratko, oligarsi, sa svojim golemim resursima, vode rat protiv radničke klase ove zemlje – i odlučni su u namjeri da taj rat dobiju.
Neću vas zavaravati – problemi s kojima se ova zemlja suočava izuzetno su ozbiljni.
Gospodarski sustav je namješten. Sustav financiranja političkih kampanja je korumpiran.
I borimo se da obuzdamo klimatske promjene, egzistencijalnu prijetnju našem planetu, uz mnoštvo drugih važnih izazova.
No jedno znam: najveći strah vladajuće klase u ovoj zemlji jest da će se Amerikanci – crni, bijeli, Latinoamerikanci, urbani i ruralni, homoseksualni i heteroseksualni, mladi i stari – ujediniti kako bi zahtijevali vladu koja će predstavljati sve ljude, a ne samo bogatu manjinu. Noćna mora oligarha je da se nećemo dopustiti podijeliti po rasi, vjeri, seksualnoj orijentaciji ili zemlji podrijetla i da ćemo zajedno skupiti hrabrost suprotstaviti im se.

Hoće li ova borba biti laka? Apsolutno ne.
Jedan od razloga za to je što će vam vladajuća klasa stalno ponavljati da oni imaju svu moć.
Oni kontroliraju vladu.
Oni posjeduju medije.
Želite se suprotstaviti? Sretno vam bilo, reći će vam. Nema ništa što možete učiniti.
Ali naš zadatak u ovim teškim vremenima jest ne zaboraviti velike borbe i žrtve koje su milijuni ljudi podnijeli tijekom stoljeća kako bi stvorili demokratičnije, pravednije i humanije društvo.

Razmislite o tome: tijekom posljednjih stoljeća, koliko je ljudi ustalo i borilo se?
A znate li što su im suvremenici govorili? Govorili su im: „Želite svrgnuti engleskog kralja i stvoriti novu naciju s vlastitom vlašću? Nemoguće.
Želite uvesti opće pravo glasa? Nemoguće.
Želite ukinuti ropstvo i segregaciju? Nemoguće.
Želite radnicima dati pravo na sindikate i zabraniti dječji rad? Nemoguće.
Želite ženama omogućiti kontrolu nad vlastitim tijelom? Nemoguće.
Želite donijeti zakone za osnivanje sustava socijalnog osiguranja, Medicare, Medicaid, minimalne plaće, standarda čiste vode i zraka? Nemoguće.“

Drugim riječima, kao što nam je Nelson Mandela rekao: „Sve se čini nemoguće - sve dok se ne dogodi.“

U ovim teškim vremenima, očaj nije opcija.
Moramo se boriti na sve moguće načine. Moramo se uključiti u politički proces, kandidirati se za dužnosti, povezivati se s našim lokalnim, državnim i saveznim zastupnicima, donirati kandidatima koji će se boriti za radničku klasu.
Moramo stvoriti nove kanale za komunikaciju i razmjenu informacija.
Moramo volontirati, ne samo politički, već i u lokalnim zajednicama. Što god možemo učiniti – moramo učiniti.
Nepotrebno je reći, ja namjeravam dati svoj doprinos – u Washingtonu i putujući širom zemlje – kako bih stao u obranu radničkih obitelji i suprotstavio se oligarhiji.
U danima, tjednima i mjesecima pred nama, nadam se da ćete mi se pridružiti u toj borbi.
Možemo pobijediti. Pobijedit ćemo. Moramo pobijediti.
Hvala vam."

eto tak. pa si malo stavimo prst na čelo i razmislimo

ovo je išlo nekidan, po fb,u

a ja bih dodala onu kinesku..."da bog dao da živiš u zanimljivim vremenima...

"U duši žene, gdje je ponestalo pijeteta prema Bogu, ruši se brzo i zid ograde, koja brani poštenje i ponos žene,
a to je stidljivost.
Uzalud će žena nastojati da iznudi poštivanje od strane muškaraca dok se bude više vidjela na bučnim ulicama i razuzdanim zabavama nego u kraljevstvu svoga doma.
A kad po nesreći izgubi poštenje i padne žrtvom tjelesne pohote, onda je njezin život vrlo gorak, a svršetak vrlo žalostan,
prema riječima Svetoga Pisma:
»Svaka žena bludnica bit će zgažena kao smeće na ulici.«
Konačno, u duši žene koja prezre Boga i svoje poštenje, ponestaje i jakog motiva za rad.
Svatko naime, tko malo pozna život, može zamijetiti, da su najbolje kršćanke uvijek i najbolje radnice, kao i obratno,
tamo gdje nema straha Božjega, nema ni savjesnoga rada. A to je posve razumljivo.
Zadnji naime kontrolor našega rada, kojemu ništa ne izmakne i koji ga plaća nadzemaljskom valutom, to je Gospodin Bog. Bolje kontrole nema za čovjeka, niti jačega motiva za domaćicu, koji bi je poticao da sve žrtve svoga čestitoga zvanja prinosi na oltar svoga doma, nego što je misao na Boga."

a. stepinac

mea culpa, mea maxima culpa

o koji su to bili dani, rasplesani, znatiželjni, puni smijeha, ali veseli, uzbudljivi, jer samo mladost
ima tu znatiželju, optimizam i dojam o divnom velikom svijetu, koji treba vidjeti, doživjeti, proživjeti..
i živjelo se
i stanovalo se i družilo se u tom squatu, u toj divno oronuloj kući, ciglenih zidova presijecanih drvenim starim gredama,
i sa lijepo pohabanim i lagano uleknutim gazištima drvenih stepenica među katovima,
a bilo ih je četiri, i velikih/malih soba i velikih/malih stanova i šarenih vrata, sa lokotom ili bez vrata,
i grafitiranih i ispotpisanih zidova, i oljuštenih tapeta, stilski raznolikih komada namještaja
i naravno da je bilo i pića i rekreativne droge i one smijalice i one za percepciju i uvide, i muzike, što uživo, što na zvučnike,
i umjetnika raznih fela, pogleda na život, filozofija, uvjerenja i još snatrenja, čežnje i nedosanjanih snova
kroz večeri priča, poezije i vina,
i još vina
i svi smo se zapravo osjećali kao da živimo neki svoj Chelsea hotel
i naravno da je katkad zalutala ovdje koja ranjena duša, izgubljena u prostoru i vremenu, u svojim deluzijama, mrakovima, bježeći, sklanjajući se, tražeći utjehu, predah, smiraj, zalogaj, zagrljaj
pa je bilo i intervencija i grupnih “intervencija”
a bili smo i nas dvoje, u tom prostoru, a enklavi slobode
i ljubovali smo nas dvoje, strastveno, nestvarno, bajkovito, nježno, žestoko, inatljivo, pomirdbeno
svaki puta opraštajući se, 4good, a onda ipak mireći se, jer voljesmo se, i kroz prošle živote, kao i iduće,
a i ovaj
i bili smo “narkomansko- plutonovski” ovisnici jedno o drugome, koji se nismo nikako mogli mimoići,
jer fatum
i tvoja nestajanja su mi vremenom bila podnošljiva, pa me mimoišla ljubomora, ali me dočekalo bolno nedostajanje,
jer po priznanju..”samo jednom se (tako) ljubi”...
i jer nije postojala zamjena, a probalo se
jer oko mene je bio život, i ljudi i nove osobe, i toliko toga, jer su isto tako i drugi odlazili, dolazili, vraćali se,
kao i ja,
ili nestajali, nedostajali
i ti si se vratio, opet, i bio opet neodoljivo šarmantan, sa očima koje se krijese i smiju i mijenjaju boju ,
a riječi, ah tvoje riječi, tako su lako klizile sa tvojih usana i usput me ljubile, kao uvijek što čine
i nasmijavale, i donosile vedrinu i radost i obećanje u iduće, novo sutra
a moja stalna faza očaranosti i stanja nerazumne zaljubljenosti
upravo iz onog kuta, u koji nisam željela ni gledati, ponovno me zaskočila
a onda si me jedan dan tražio da ti posudim novac
što nije bio problem, jer posuđivali smo si štošta, i uredno vraćali
jer tamo gdje smo bili, živjeli, istraživali, doživljavali, spoznavali, postojala je ta neka univerzalna
dobrodušna ideja razmjene
i idući dani bili su opet lijepi, nježni, vedri i sa pitanjem može li uopće vedrije nego što jest
pa smo i izbjegavali priče o mrakačama drugih, svojim demonima, signalima i porukama iz snova
iako sam danima imala slutnju i lucidnost trenutka, neovisno od buke iz pozadine
i pojavio si se u sunčano, toplo svibanjsko podne,
dok su kroz oštećeni vitraj prolazile sunčane zrake
sa mojim omiljenim jabukama, pink lady i rekao da si za moj posuđeni novac kupio jabuke koje volim,
i pištolj,
zapravo mali, reklo bi se i malog kalibra, gotovo onakav ko nekada, koji su onomad zvali, damskim
i dok sam zaustila pitanje, čuđenje, da kako uvjereni pacifista
snašao me udar, a onda padajući u mrak
čula da mi sa linije svira...my baby shot me down
i zadnja prostrujala misao mi je bila..kako prigodno...

i svako, ali svako bi trebao, svoju djecu, unuke, nećakinje
uglavnom, odvesti dijete, a i sebe, na Ščelkunčika aka Orašara dakle na tu baletnu predstavu,
može i više puta
jer tu (i) zimsku bajku treba vidjeti, u tom originalnom izdanju, kroz ples svih plesova - balet
koji je uvijek da, na čuđenje nekih, i dalje bez ikakvog txt,a

ali nemojte baš, da to bude dijete koje je jedva i to ako, napunilo 5
jer premalo je da zadrži pažnju, na cijelu priču, i da je ne znam kakva (i) božićna bajka u pitanju
i iako je sve čarobno, vilinski snovito
jer vrlo brzo počinje ispitivanje, premještanje u krilo ili sa krila, pa lagano cviljenje, jer bi ona dolje sa krila, pa ne vidi dobro
ili započinje dosadno, ali uporno lupanje nožicama o naslon sjedala ispred, jer djevojčicu stariju osnovnoškolku naravno to smeta, i okreće se i ona, i meškolji nezadovoljno ramenima
a onda logičan slijed vrtićkog doba, je i šetnjica, pa plesuckanje u prolazu, pa zvanje mame,
jer mrak...

jer da, ova baletna bajka je već neko vrijeme skraćena..na jedva 2 sata, sa jednom pauzom,
i u zadnje vrijeme nema cijelog dijela plesa Šećerne vile
dio zamjenjuje ples Klare,
u originalu taj čarobni balet traje preko 2 sata

a nedavno sam opet bila na jednoj
i otprilike i u razmaku od 6, 7 g. nekako se poklopi da je opet idem vidjeti, i i dalje je lijepo
kad je lijepo, posebno
tako da uviđam i promjene u publici, ponašanju, odnosu prema kulturi, svijesti kako se kulturno uzdizati, kako i djeci dati uvid, u osnove, u kulturnu klasiku, jer balet, jer HNK

sada sam čula 8.-godišnjakinju, da kaže i to prije pauze...lijepo je, ali koliko ovo stvarno traje ?!
pa sam za prošli posjet čula mladu majku, koja se nije sasvim uspjela riješiti naglaska iz svog kraja, da svom vrlo zgodnom i stvarno lijepo obučenom dječaku tumači, da će evo sada započeti

zimska bajka OrEšar, i tako par puta, jer OrEšar, pa OrEšar

malo mi je bilo falilo, da joj ne kažem
majko ne, ovo nije OrEšar, bruno, ni tenis, ovo je OrAšar još bolje je da kažete Ščelkunčik

a onda čujem od prijateljice, da je svjedočila da su u lisinkom ove godine posjetioci donosili kokice, čips, jer šta dijete da radi, onako buckasto, crveno u licu, stegnuta vrata bijelom dolčevitom, a bez kokica dok gleda to nešto na pozornici, jer ne smije ni do svog mobitela

isto tako, ne znam točno zašto se plješće na “krivim” mjestima, i od kad je to postalo u redu,
ili je logika ajmo pljeskati i mi, jer je neko počeo pljeskati, ne želimo valjda ispasti neznalice, nedobog seljaci

ali onda sam malo čitala da je to postala kao uobičajena praksa, jer svaka plesna bravuroza išće pljesak, valjda
jer popularnost djela, jer masovna potražnja i prodaja karata, jer selfiji, i kako ćemo na instaću reći da smo propustili ovogodišnjeg Orašara

i nadodaje mi onda, da je bilo i onih koji su si mobitelima skoro pa pol sata nakon početka,
svijetlili gdje je njihov red i sjedalo, jer se eto ebga kasnilo

a onda me to i ta scena, sjetila meni genijalnog postupka Lovre Pogorelića, kada se jednostavno
ustao i otišao od klavira i sa pozornice, jer publika nije htjela prestati pričati..

sjećam se i da je na zadnjem koncertu u Ljubljani- stožice, Patti Smith,
sve nas zamolila da se ugase mobiteli, i da si video mogu pogledati doma, na svakako većem ekranu
a ona je ovdje došla sa nama podijeliti osjećaj koju njena pjesma izaziva i u njoj, i u nama
i onda je zastala i čekala..

i tak, svijet se očito mijenja, pogotovo za nas kaj smo išli godinama, a pred Božić gledati balet Ščelkunčik i nismo ga naglo otkrili kao must-see - Orašara...

edit: a zakaj frkćem nosom na ime Orašar, i zakaj preferiram i dalje Ščelkunčik
jer
“figura orašara, poznata i kao orašar, ukrasna je inačica drobila za orahe, koja se najčešće izrađuje u obliku koji podsjeća na igračku vojnika...
U njemačkoj tradiciji figura orašara je simbol sreće koji tjera zle duhove. Gotovo svi orašari koji su nastali prije prve polovice 20. stoljeća su funkcionalni, dok velik dio modernih orašara ima samo dekorativnu svrhu”- izvor..wiki...

i jer publika koja hrli na Orašara, na cvjetnom na Badnjak u zgb, preferira dragačevske trubače i “kible” sa šampanjcem,
za njih “izabrane”... jer ima se, more se...

ali radujte se narodi, šta sad...
...

https://www.jutarnji.hr/vijesti/zagreb/pogledajte-atmosferu-na-cvjetnom-nem


a-slobodnog-stola-a-doznali-smo-i-koliko-kosta-rezervacija-na-spici-300-eur


a-moze-15536411?

"Izlaskom Sunca počinje jedan od najčarobnijih dana u godini.
Sve što se danas priprema odnosi se na cijelu godinu, a svaki korak koji se danas načini ima posebno značenje
za sve što će se od danas nadalje dešavati.

Ako netko želi promijeniti svoj put ili pročistiti srce, olakšati dušu, danas je dan kada to može odlučiti i snaga godine
će mu biti u leđima.

Danas je i posljednji dan kada je Sunce još staro i u suncostaju, od sutra ono se uzdiže mlado, a svaki sljedeći dan
ono će postajati jače i dan će trajati duže, i Mlado ljeto sutra će biti rođeno.

Najstariji muški član iz obitelji i onaj najmlađi ustat će rano pred zoru i otići u šumu.
Tamo će otići do drveta koje su već unaprijed odabrali, to je obično hrast ili grab pa zahvaliti njegovu duhu i posvetiti ga vinom i medom.
Cjepanicu od tog drveta počistit će i ukrasiti bršljanom i božikovinom i na leđima donijeti doma.

Ta se cjepnica zove Badnjak, a duh koji je u njoj, duh je prirode. kojeg će navečer pozvati i unijeti u kuću,
Gruden večeras postaje Badnjak.

Oganj zapaljen na toj vatri dočekati će rođenje Božića, a blagoslovi oslobođeni iz Badnjaka osigurati će plodnost i
blagostanje domu i svima pod krovom.

Ako je na imanju zdenac ili izvor, njega će se isto okititi, a na njemu se zapali svijeća.
Bunari su drevni prolazi u podzemni svijet, a kroz jedan takav bunar i mlado Sunce će se sutra uzdići na nebo.

Navečer kada Sunce zađe, počinju molitve i zazivaju se blagoslovi za dom.

Prvo se hranilo blago; sve životinje koje su na imanju i brinule se da ljudi budu siti, a onda i svi duhovi zaštitnici,
pa djeca i ukućani.
U kući bi ugasili sva svjetla, a onda bi ponovo najstariji i najmlađi u dom unijeli Badnjak i jednu svijeću kojom bi donijeli svijetlo
u dom i upalili ostale svijeće, a sa Badnjakom upalili peć.

Dok bi ulazili preko praga zazivali bi blagoslov:
"Daj nam Bog picekov, racekov, telekov, pajcekov, žira i mira i zdušnoga veličenja!"

S Badnjakom bi u štalu i u kuću unijeli i frišku slamu na koju bi djeca lijegala i spavala te noći.
A slama bi se stavila i na stol u obliku križa koji bi spajao sva četiri ugla stola, a po njoj bi se radile staze od pšenice, ječma, kukuruza, graha ili drugog bitnog sjemenja za tu obitelj. Staza se počinjala risati od kuta prema centru stola, oponašajući tako da svi blagoslovi dolaze i slijevaju se u kuću te godine.
Po završetku bi se preko svega prebacila bijela stolnica, a na centar bi se stavila posuda sa svijećom, jajima, kolačima,
orasima, suknom, iglom i koncem te proklijalom pšenicom. Tu bi se još stavilo bilo što drugo bitno što je predstavljalo obrt ili čime se ta obitelj bavila, tako da bi se blagoslovi “slili” na sve u centru i “množili” pod krovom toga doma.
Tako postavljen stol i slama se ostavljala u kući sve do prvog Ivanja (27. prosinca)
Tada se sjemenje i slama iznose ponovo van u prirodu.
Sjemenje se davalo životinjama da jedu, a slama se slagala oko voćaka i vinove loze, a pepeo od Badnjaka se posipao po vrtu i polju imanja tako da su blagoslovi bili preneseni na sve što će rasti.

Prije odlaska na polnoćku, ponovo, najstariji i najmlađi član - onaj koji je najmudriji i onaj koji je najneviniji, odlazili su do životinja u štali provjeriti imaju li svega dosta. Tada su mogli sa njima komunicirati, jer točno u ponoć životinje dobivaju moć govora, pa ukućanima mogu prenijeti skrivene poruke i zahtjeve, a ovi njima svoje želje i težnje za sljedeće ljeto.
Ako bi na imanju bile pčele i njima su ljudi okitili košnice jednako kao i dom, a u ponoć bi preko njih mogli primiti ili poslati poruke svojim preminulim precima, ili čak slati poruke božanstvima.

Večera koja je bila postavljena na stolu imala je uvijek i jedno mjesta viška, za nekoga tko bi mogao nenajavljeno navratiti. Putnika, lutalicu ili dušu nekog pretka, tako da je za njega uvijek trebalo ostaviti mjesta za stolom i hrane da ga se može ugostiti.

Nakon povrataka s polnoćke na stol se stavljala dodatna svečana hrana i kolači, ona koja više nije posna i tek tada siti; sve životinje, ukućani i djeca odlazili su spavati.
Zora koja će ih ujutro dočekati biti će novo Sunce mladoga Ljeta."


Muzej zaboravljenih priča...Zdenko Bašić

jer i još je netko onomad prije 2tisuće i kusur godina tražio smještaj, i privremeni zaklon. zar ne?

dakle

"za predsjedničke izbore tvrđa desnica prigrlila je ekstremističku modu, satkanu na mržnji prema migrantima.
Izjave Mire Bulja i Marije Selak Raspudić ne samo da su opasne nego i lažne,
a laže se o svemu: letovima, hot spotu, vojsci, socijali,,,

strah je na cijeni, ekstra utrživa roba, pogotovo ako se njome trguje na političkoj sceni.
a ubiru se poeni na poticanju paranoja oko migracija, ponajviše ako one, u europskom kontekstu, dolaze s istoka.

Razmahali su se tako prijetnjama koje podrazumijevaju "nadiruće migracijske valove", "probleme koji će eskalirati",
"nastanak kvartova u koje policija ne ulazi jer su novi stanovnici tamo zaveli vlastiti poredak" i "ugrozu sigurnosti naših građana i nacionalnog identiteta", što je, tvrde, "put koji vodi u nestabilnost i sukobe", a "u konačnici i u nestanak Hrvatske kakvu poznajemo".

Kao "rješenja" zazivaju slanje vojske na državnu granicu, suspenziju azilnog sustava, primjenu sile i protjerivanja, odnosno kršenje domaćeg i međunarodno prava, a sve kako bi se zaustavila "provedba zamjene stanovništva", koncepta koji ne postoji nigdje drugdje doli u glavama sklonima rasističkim teorijama zavjere i na bliskim im društvenim mrežama."

također

"Dragan Primorac, HDZ-ov kandidat za Pantovčak,
iznimno oprezan kad govori o migracijama. Ipak se radi o čovjeku koji je dio radnog vijeka posvetio istraživanju genetskog porijekla Hrvata, iz kojeg je proizašlo da tek četvrtina današnjih hrvatskih muškaraca potječe od takozvanih starih Europljana,
a gotovo polovina, ironije li sudbine, s Bliskog istoka, odakle su migrirali na Jadran.

Centrali HDZ-a bi za početak netko trebao dojaviti da i Europska komisija već godinama Inzistira da se u kontekstu migracija umjesto pojma Ilegalno koristi IRegularno (jer iregularan ulazak u zemlju nije kazneno, već prekršajno djelo)

Pritom je u kontekstu postojećeg sustava kontrole granica, europskog viznog režima i restriktivne migracijske politike iregularni ulazak jedina način na koji većina tzv. državljana trećih zemalja uopće može pristupiti Uniji, skrivajući se u prirodi ili koristeći krijumčarske rute.
Prema procjenama istraživača ispada da devet od deset tražitelja azila na tlo Europe dolazi bez potrebnih viza, a sve da ih i zatraže, s obzirom na situaciju u zemljama njihovog porijekla te činjenicu da brojni izbjegli ne posjeduju ni osnovne dokumente, nemaju gotovo nikakve šanse da ih dobiju. Iregularnim prelascima pokušavaju zaobići i druge stroge procedure, poput spomenute dablinske, e kako jednog dana ne bi završili i u Hrvatskoj."

Socijala

"Da bi strani državljani u Hrvatskoj uopće ostvarili pravo na socijalnu pomoć, oni ovdje moraju imati stalni boravak
i registrirano dugotrajno boravište, odobrenu međunarodnu zaštitu, koju je, kao što smo ranije spomenuli, iznimno teško ostvariti, ili utvrđeni status žrtve trgovanja ljudima.
Prema podacima iz marta 2024. godine koje je objavio portal Mirovina.hr, u Hrvatskoj se ukupno ostvaruje 26.044 prava na zajamčenu minimalnu naknadu, poznatiju kao socijala, koja uključuje 45.916 osoba.
Od toga je 45.769 hrvatskih državljana i - 147- stranaca.
Ukupni iznos zajamčenih minimalnih naknada isplaćen prošlog marta putem Hrvatskog zavoda za socijalni rad tako je,
prema istim podacima, iznosio 5.854.105,92 eura, a jednostavnom računicom dolazimo do mjesečne cifre
od - 127,49 eura po osobi"

"Prije nego što uopće može pomisliti na tu mizeriju, odnosno za vrijeme boravka u prihvatilištu Porin, svaki tražitelj međunarodne zaštite ima pravo na mjesečnu novčanu naknadu koja je s nekadašnjih 100 kuna prilikom prebacivanja na novu nam valutu porasla na cijelih dvadeset eura.
Olakotna je okolnost što je tražiteljima azila u Hrvatskoj u međuvremenu omogućeno pravo na rad u roku od tri mjeseca nakon podnošenja zahtjeva, što većina njih i koristi da bi kako-tako preživjela.
Uz to, pogađate, rade najslabije plaćene poslove – čiste nam ulice, grade stanove i kuće, premeću teške terete, beru voće i povrće za police naših supermarketa i dostavljaju nam hranu dok iz udobnosti zagrijanog doma razmišljamo što si čovjek više uopće može priuštiti s onih 127,49 eura. A tek s dvadeset."..


(bytamaraopačić)


i tako to...zanimljivo
ali evo, treba se informirati

jer strah je produkt neznanja

i meni je ovo skroz predbožićna tema..

pa kad se već pale adventske svijeće
imenom i značenjem
1...nada
2....mir
3...radost i veselje
4. ...ljubav

ajde da budemo ljudi, ako smo već po popisu 78% katolici

Priča - Kata

Katarina je bila mlada djevojka koja je svoju svetost zaslužila u davnini kada se pohotni kralj zaljubio i poželio ju za svoju ženu, premda je već imao svoju.
Ona je ostala mirna u svojoj vjeri i odbila kralja, čak i kada joj je poslao 50 tadašnjih mudraca da je razuvjere.
Katarina je s jednim po jednim razgovarala, a mudraci su na kraju shvatili i prihvatili njeno uvjerenje.

Poniženi kralj ju je tada dao na mučenje na posebne sprave koje je dao za nju načinitiu obliku kotača, ali su mučila pucala i raspadala se kad bi Katarinu na njih stavili.
Tolika joj je bila snaga u vjeri. Bijesan kralj ju je na kraju pogubio odsijecanjem glave, ali sjećanje na nju i njenu snagu živi do danas.
U zahvalnost za njenu vjeru po njeno tijelo su došli anđeli i sami ga položili u zemlju na počinak.

Dan kada se sjećamo sv. Katarine je 25.studenog i jedini je koji pada izvan prosinca (grudena), a označava početak zime. Prethodi i prvi je koji najavljuje početak adventskoga vremena.
Do tada je trebala biti spremljena zimnica i pozavršeni svi poslovi oko kuće, a vrt i voćnjak pripremljen za zimu.
Stoka i konji spremljeni u staje na zimovanje, drva posloženoa za ogrjev, a divlje životinje smirene na zimski san.

Katarinje se smatra ženskim "svetkom" i žene bi toga dana trebale prekinuti s radom oko svojih svakodnevnih poslova vezanih uz izradu, pranje i održavanje pređe i odjeće. Toga dana nije se smjelo šivati, odnosno koristiti iglu, a naročito se izbjegavala uporaba preslice i kolovrata. Ako bi pak netko koristio iglu, onda bi time kokošima "zašio" nesinjak, pa sljedeće proljeće ne bi počele nesti jaja. Okretati kolovrat na katarinje značilo bi zadiranje u sudbinu i zazivanje smrti.

Nakon Sv. Katarine je jedino još preostalo zaštiti sjeme u zemlji do proljeća, a za to se čeka snijeg koji sada može padati.
Stari bi ljudi tada rekli: - Sveta Kata, snijeg na vrata!

Zdenko Basic za PerunBožić


staroslavenska vjerovanja

koliko se raspadneš
kada ti se veza raspadne
kada se prosuju svi oni biseri
i bijeli
i crni
koje smo nosili kao ogrlicu
kojom smo se igrali
dodirivali ih kada nam je bilo neugodno
prebirali ih kada smo bili zamišljeni
grizli ih zubima u trenucima strasti

koje smo uostalom prosipavali kao u onoj latinskoj
jer o biserima je riječ
i onda se te biserne kuglice
rasprše po podu
i izgledaju sasvim umjetno, plastično
i odjednom više nisu dragocjeni
i ne nadaš se da ćeš ih ikada više sakupiti
ali rasuli su se
jer se nit pokidala
i samo čekaju kada ćeš na jednu dvije tri stati
da se opet prospeš
i još malo raspadneš
rasplačeš

listopad '21.,