male tajne

Smanjite svjetla, molio bih vas…
Smjestite se, bez žurbe…
Svi ste se smjestili?
Ponavljam, svi ste se smjestili?
Ok, krenimo polako, iz početka.
Od zvijezda na uzglavlju
I pokidanoj kino ulaznici
Jednog umornog jutra.

( …sve se tako brzo odvijalo. Slučajan izlazak, slučajno poznanstvo, slučajno skupljanje ljudi na hrpu čiji smo dio pristali biti. Prigušena svjetla i glazba, i pomalo odsutan smijeh, i ti jebeni pogledi koji nisu obećavali ništa drugo do još jednu, na brzinu skrpanu noć. Ulica. Seoba od tuluma do kafića, od kafića do kluba. Nekome sam bio rezerviran. I taj netko je sada bio daleko, ali opet ne toliko da ne bih osjećao željezni stisak posesivnosti. Zanimljivo je to kako upravo ta posesivnost pumpa adrenalin, muti razum, želja za novim ubija postojanost, dosadnu, ali sigurnu. Sa vremenom,izgubiti će se ime, nestat će u zaboravu dužina kose i plastični odsjaj tirkiza uobličenog u kugličastu bižuteriju koju si nosila oko vrata. Ostat će samo svjetlucanje očiju u polumraku i dodir tvog dlana negdje na meni. Imena nisu bitna, ionako sve prepuštamo zaboravu…)

Ne volim nagovještaje dana.
Stidljivu svjetlost na istoku.
Ono neumitno kad hladna zora
Noć pretvara u pepeo i prah.
I dalje ustrajno, neki umorni ženski glas
Dopire iz zvučnika.
Znam da je vrijeme i pretvarajući se da spavam
Gledam te kako se tiho oblačiš…trebao bih se razbuditi,
Tebi možda kazati da te volim,
Pustiti da kliznemo u obećanje i stopiti se
Negdje pod suncem, na ovom svijetu.
Naravno, hrabro ću držat oči zatvorene
Kao što će jedno netko isto tako
Držati oči zatvorene
Dok se budem oblačio
I tiho, praćen škripanjem parketa
Odlazio u mogućnost nepovrata.

b.m.sto reći,koju poruku poslati kad sve sam i počneš i završiš,a mjesta za komentare nema kao u dobro složenom kamenom zidu...ni nokat ne bi stao...

bilo bi bolje da ti škripi krevet a ne parket hihi

hrabar si , nema sto