In my secret life

Gdje prestaje ljubav, a gdje počinje posesivnost ? Koja se to famozna granica treba prijeći od jednog prema drugome ? Ili je možda posesivnost, izdužena ruka ljubavi ?
Čovjek je slobodno biće (bar bi to trebao biti) i samim time ima neka prava. Nikome ne bismo smjeli sputavati krila, jer nam to ionako ništa dobro neće donjeti. Opće je poznato da će u drugoj strani stvoriti revolt i želju za bijegom.
Slično je i u vezi. Određena vrsta slobode potrebna nam je da budemo svoji. Zato postoje kompromisi, razgovori, rješenja. Međutim sto ljudi, sto čudi. Ima nas koji parteneru ne damo disati, ima nas kojima je svejedno gdje se partner nalazi, ima nas koji su raspodjelili svoj i partnerov život. Međutim što se dešava onog trenutka kada spoznate , da biste radije sve svoje vrijeme provodili sa partnerom, a on ne djeli vaše mišljenje ? Kada biste subotu navečer ili nedjelju popodne proveli u njegovom društvu, a on je već dogovorio kartanje sa dečkim i roštilj? I pritmo vas nije pitao želite li mu se pridružiti, nije vas ni pitao da li ste imali neke zajedničke planove, već vas je naprosto doveo pred gotov čin ? Da li treba slegnutu ramenima i reći „ok“ (iako vam je to isto već napravio prošli vikend) ili se treba boriti da te sate provede sa vama? Ali to je ono što nitko ne voli i tu počinje ona posesivnost, koju vi ne smatrate posesvinošću jer „zar nismo mi na prvom mjestu“, a on je smatra napadom na sebe. I tada postaje inatljiv i tada mu se vi prikazujete u drugom svjetlu i tada ne vidi
smisao ničega. Ali sa druge pak strane, krivo mu je što vi odlazite sa svojim prijateljima u kino, ne neke izlete, rođendane. Zašto ista pravila ne vrijede za sve jednako ? Ne rijetko govore „nadoknadit ću ti to“, ali da li se ikada može nadoknaditi izgubljeni dan, sat, minuta ?
Kako se uopće možemo izlječiti od te nezdrave posesivnosti, kada nekoga volim i želimo sa tom osobom biti što češće , jer nas ionako sputavaju neke druge obveze tjekom tjedna ? I da li to znači da nas netko manje voli ako svoje vrijeme radije provede sa svima, samo ne sa vama ? Da li to znači da ta osoba nema u sebi tu dozu posesivnosti? Ili je ima, ali vi niste ti prema kojima će je ispoljiti ? I onda se opte vraćamo na pitanja, voli li nas ta osoba uopće ? Ili kada vam ta ista osoba kaze da ona taj dan nece biti sretna pokraj vas jer vec ima dogovor sa ekipom,a vi zelite da dan provede sa vama,da li je to ljubav?

Čitam i pitam se, pišeš li ti uopće o vezi i partnerstvu. Možda da o nekoj modernoj, al barem ja smatram i po tome vozim.. da veza i partnerstvo znači da uvijek jedan za drugog znaju gdje su i što rade, da se dogovaraju (aj dobro..nekad dogovor i po krivu ode)..i da znati gdje je tko ne znači gušenje i kontrolu..nego je to normalno ako nisi solo igrač.. ako ne želiš da netko zna gdje si i kuda ideš, ako s nekim ne želiš planirati vrijeme i dogovarati se...onda budi sam.

Takvoj osobi nije stalo do nas, barem ne dovoljno..

tekst više odiše na kombinaciju osobe koje nije briga za drugu.
Posesivnost u vezi dolazi do izražaja kada jedan od partnera ograničava život i kretanje u društvu drugome partneru i sve ostalo.
Ove primjere koje si navela meni više liće na zanemarivanje veze / odnosa s jedne od strana.
I hebeš takvog partnera koji barata takvim "manirima" u vezi.Sve mu je preće nego osoba s kojom je.

Da, bilo bi super kad bi postojao dogovor, ali to je rijetko tako. Kao što sabra kaže, njemu je normalno da ode petkom na kartanje, Nedjeljom na matineji. Ali kad partnerica želi popiti kavu sa frendicama, e onda je ona sumljiva i "bog zna kuda ona u stvari ide". Postoje i obrnuti slučajevi, ne kažem da su samo muškarci takvi, ali mislim da su rijetki. Ipak mislim da je takvih slučajeva sve manje, jer potrebu za slobodom u današnje vrijeme naučili su zahtjevati i muškarci i žene. Ima i onih koji su prikriveni, a kad se vjenčaju kažu:"E sad si moj/ja i božji/a" Nekima papir znači i posesivnost. I onda počinju problemi u braku. To nije pravilo, ali mislim da je takva vrsta posesivnosti u večini. Jer u braku se ipak mora pokazati tko tu nosi "hlače".Dogovor mora postojati i oboje u vezi moraju imati istu slobodu, ako uopće mogu podnijeti partnerom samostalni izlazak.

Da...a jos kada vam ta ista osoba kaze,da "zar ti mislis da bi ja bio sretan sto sam sa tobom,a obecao sam biti sa ekipom?

To su floskule, sabra. Pravi partneri se mogu uspješno dogovarati, povjerenje mora postojati, ali jedna strana uvijek zezne situaciju.

to je bezobraština i nebriga... nažalost. kad ti je do nekoga stalo, želiš, možeš i moraš provoditi vrijeme s njim, i to moranje dolazi iznutra, samo po sebi. za bitne se uvijek nađe vremena. ali, svi smo se mi zavaravali ponekad. a netko nije imao vremena...