izmedju tijela i sna, ova je ordinacija.

Docekali su me Cocteaui, stavljeni CD od nocas:
volim taj thrill susreta, ugodan nemir, i nepoznato. I bojim se tog osjecaja, ne toliko zbog ocekivanja koliko zbog njegove prolaznosti, i moje ovisnosti o njemu...
-1-
    Sjecam se jos katkad onog dana kad si mi polusramezljivo rekla da me zelish straga. Klecala si odupiruci se tjemenom i laktom o krevet, dok sam, kako nas je jos u mladosti Brando naucio, palcem topio putar izmedju oblina tvojih polutki, kako bih mogao uci. Ovaj put odlucio sam sve zaciniti s nesto djumbirovog praha. I da, znam, kasnije cu paziti da ti vlazno medjunozje ne doticem istim prstom. Uostalom, i cemu uopce... Zanimljivije mi te je pustiti da sama vise ne uzmognesh izdrzati, pa se pozelis dirati sama, ja cu posegnuti za tvojom grudi. Drugom rukom drzat cu te za rame, da ti olaksam ublazivanje njihaja, ali da, sve je ionako jako jako, necu biti grub, pomaci ce biti blagi. Boli li te? Malo, tiho bi zastenjala kao da si robinja vlastitog uzitka.
Da, ali zar ti zaista mislish da mi je ugodno o tome pisati ?!!
-2-
    Krao sam srca. Bojao sam se sebe. Tijela mi nisu trebala, osjecao bih se odvec nesavrseno da sam si to dopushtao. Stoga granica koju sam si postavio: nikad nisam imao tijelo nekog kome ne bih dao i srce. Neka bar i mene boli, kad to njihovo progutam. Da, bojim se tjelesnosti s tobom. Kako da uzivam, ako ti tu hranu moze pruziti mnogi? Uostalom, koliko doista i ti u tome mozes uzivati? A ja? Da, znam: kako da mi vjerujesh, kad ja mogu pisati pjesme i bilo kojoj drugoj, obecavati zivot udvoje? Mozes li mi biti inspiracija? Mogu li biti to tvoje zeljeno tijelo?
(op.a. Citam logove ispod, uglavnom, svi sretni da se zakljuci da je odgovor da smo probali i da ne, koliko vidim... tjah, pa valjda ljudi sa strane dobro vide, treba ih slushati..?!)
    Ja se bojim tih ponudjenih pladnjeva sa srcima, svojih nagona za jelom. I spas koji nazirem je kraj nesvjesnosti: da, misao, racionalna i kontrolirajuca, kao nada kraju osjecaja krivnje sto ne mogu ostvariti ono sto mi treba, sto zelim. Kao kraj obrasca slabosti. Prepoznati se prije nego li je prekasno. Da, imas pravo laksi nacin nije rjesenje. Imam pravo, znam. Napor jest. Mozda naucimo. Stoga si toliko i znacimo. I zbog drugog. Hranio sam se kraduci sigurnost koju su mi dale. Kasnije mi nije trebala ni osoba ni tijelo. Ili njoj moje? Svejedno je, ne zadovoljava me. Kratkovidni smo. U zivotu dvoje ima vise od toga nego sto je samo zadovoljavanje svojih potreba pomocu drugih ljudi!
[Mozda je upravo u zivotu u dvoje sve sto treba samo brinuti se o zadovoljavanju potreba drugog, onime sto jesmo? No, da, ali za to treba povjerenje, bez granica.]
    Zelim se izdresirati, kako bi zadovoljio svoje prave potrebe. I to tako da mogu ponovno vjerovati spontanosti da me vodi onamo kamo zelim doci. Jer zaborav sna, i svjesnost budjenja se uvijek inace bore.
Jutra su mi najdraza: tren prije nego sto nestaje sna, a svijest je vec prisutna.
-3-
Dugotrajno poniranje u sebe, i bijesne, obijesno povrshne erupcije aktivnosti.
Ustrajnost povjerenja u sebe i u to da mozemo imati to sto zelimo, bez obzira na to da mozda to sto zelimo nije to sto zelimo, cini mi se jedino pruza neko utisavanje krajnosti, neko utociste mira, zadovoljstvo, i mogucnost srece.
-4-
Kocka je bila neprobojna, udarala je ta njena unutrasnjost u stijenke, uporno i dugo, i uporno, i dugo. Tako dugo i uporno da su stijenke pocele dobivati oblik, zaobljavale se, svijale i uvijale ... Mozda se naposljetku ti ostri rubovi otope, mozda se pretvori u kuglu i otkotrlja. Ili, mozda iz tih stijenki naposljetku izrastu ruke, i noge, mozda se nakraju i rodi covjek, zena ?!