Sjećanja
Pisao si mi sms sjedeći s druge strane stola.Dječački pogled dragih očiju otkrio mi je tajnu da ipak pišeš meni.Tako je i bilo.Niz sitnica rasutih te zime po hladnoj Slavoniji davale su mi snagu da preživim sve teške trenutke tog vremena.
Vjerovao si u mene.Bio mi podrška u svemu, pratio me na svakom koraku na kojem sam prije toga bila sama i pretpušena samoći.Ni jedno bogatstvo svijeta ne može se mjeriti sa pažnjim koju si nesebično davao, a znam da je i tebi ta zima bila užasno teška.
Sjetim te se i više nego bih smjela.Ne zato što je misao na tebe zabranjena, nego zato što tada opet probudim sve osjećaje koje pokušavam zakopati što dublje, što dalje od sebe.
Bez tebe ne bih bila ovo što sada jesam. Bez tebe ne bih znala da je ljubav velika i čista. Bez tebe ne bih znala da je Milka slatka, da su putovanja autobusom draga ako me ti čekaš na posljednjoj stanici, a isto tako ne bih nikada znala da je 24 kilometra vožnje tako kratko dok sam bila s tobom.Ne bih znala kako je teško otiči i ne poljubiti te ,a ne bih znala ni kako je teško znati da na svijetu postoji savršeni muškarac bez kojeg treba živjeti.
A sada....sada ne bih znala da sve to treba cijeniti da tebe nije bilo, možda bih kraj života prolazila ništa ne osjećajući, jer prije tebe i nije bilo ništa što bi se pamtilo.U tako malo vremana dao si mi snagu, volju, želju da nastavim živjeti, vjerovati.A onda...onda smo se rastali.
Taj rastanak ljubav je učinio vječnom.
Da li noću sanjaš mirno, da li si sretan kada u očima svog djeteta vidiš radost, da li si zadovoljan sa životom, da li si tužan kada me se sjetiš? Da li su ceste na tvom putu do kuće bez snijega, da li te dočeka toplina u domu, da li imaš ljubavi onoliko koliko trebaš? Nikada to neću saznati.Ali želim da ti se u životu vrati onoliko koliki si meni dao, a dao si mi jako puno.
Hvala TI!
05.02.2005. u 23:27 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar