Jedem, dakle nisam

Da. Bebe. Znate, mala drecava stvorenja koja su uvijek gladna i uvijek se najvise deru kada zelite spavati? E bas ta. Pogotovo ona stvorenja koja kad ih nahranite stavite na rame, pol sata lagano gladite ledja i setate se, a oni bljucnu tek kada ste mislili da je bljuckanje preskoceno i uvijek na mjesto koje nije zasticeno krpom tako da se morate presvuc. Stvorenje s kojim mozete pokusati logiku, ali nema puno koristi, jer ce vas samo tupo gledati i plakati (najvjerojatnije) ili vas blijedo gledati (i pritom kenjati).
I postao sam baba. Raznjezio sam se. Postao sladoled. Rastopljeni. Prirasle mi bebe srcu. Poput polipa narasla privrzenost prema njima. Cak sam poprimio i izraze lica starijih teta kojima sam se nekad smijao, tzv. baba face- ona strasno sretna, raznjezena i blaga faca koja zgleda tako tupo i isprazno, s malo sline na krajevima ustiju i jos malo vlaznosti u ocima sto prijeti da postane velika suza koja ce do kraja pokazati totalnu raznjezenost.
I sto da kazem? Jos samo moram uzet iglu i konac, te pocet sivat carape.

man'se čarapa
pravi dicu

već te vidim kako gugučeš...ono,tipa..."buji,buji-guji,guji"...brljb,brljb prstima po usnama
..a bebač se raskezi od uha do uha
(i misli se..."kak' su ovi veliki blesavi";))

eh..

a šta sad. oće to.
:)

ali zar u ovim mladim godinama vec?
i da gugutacu cu uskoro...

počmi vježbat ovo sa prstima na usnama već sad..
;)

zapravo vjezbam cviki- i mokre- puse :d