Jedem, dakle nisam

Da.
Dobro se procitali naslov, o svekolika bloska publiko. Ne volim ga. Ne podnosim ga. Svaki put kad je nogomet opca tema javnosti, jednostavno se najezim.
Jer sto je to toliko vazno oko 22 ljudi sto trce oko lopte?
Nije da o tome ovisi ljetina.
Nije da kapetan gubitnicke momcadi gubi glavu.
Nije da se bogovi udobrovoljavaju igranjem te plemenite igre.
Ali, ako ne gledas, ako ne znas nabrojati cijelu prvu momcad svih klubova iz svih osnovnih liga zajedno sa statistikom i rodoslovnim stablom- prestajes biti musko. Ono macho musko. Ako ne znas koeficijente na kladionici, odmah gubis jaje u ocima drugih muskaraca. Ako ne navijas za repku i ako ne kuzis tko koga mora dobiti s kojom gol razlikom i koliko je to moguce kako bi se nasa ekipa provukla na iglene usi u nastavak natjecanja bez skupina (valjda sam dobar izraz upotijebio, iako vjerojatno za krivi izraz gubim par centimetara svog spolnog alata) prestajes osim muskarca biti punokrvni 'rvat, katolik, otac...
I nije mi jasno.
Nikako.
Zasto je nogomet bitan.
Zbog poistovjecivanja?
Zbog klanjanja idolima?
Zbog ultimativne zelje da se bude poput jednog od tih modernih svetaca?
Ili zbog potisnutog pederluka i drustvom kontrolirane doze dopustene agresivnosti, koja se zatim iskazuje na tribinama masovnim grljenjima velike kolicine muskaraca i deranja glasnica i stolaca?
I jos mi nije jasno da postoje neke osobe zenskog spola, koje pak rado idu na utakmice, jer je to trendi i jer misle uhvatiti nekog alfa muzjaka koji potajno zeli postati alfa muzjak prve momcadi tako da moze svoje sjeme prosiriti na sto je vecu populaciju. Da li to znaci da nogometni gen ima vece sanse za novu generaciju od mojeg gena objektiviziranja svih fenomena?

I zato kazem, dosta nogometa!
Odoh ja na zenski tenis.
I zensko sinkorono plivanje.
Cak i zenska gimnastika (iako je tamo osnovni preduvjet manjak sekundarnih spolnih obiljezja zene na grudnom kosu) je bolja za gledat od izraza puke ekstaze na licima nogometasa koji su upravo golmanu utjerali duboko (i prvotno glupo zabezeknutih lica golmana koja se polagano mijenjaju u izraz gnjeva i ljutnje, da bi potom nastupilo plakanje i rezigniranost) u gol loptu.

Zato svekoliko ljudstvo idem naci koje pivo i udobno se zavaliti i gledati snimku OI 2012.
Pocevsi sa sinkronim plivanjem... (sto jos mogu one tako usuglasene raditi???)

p.s. ne umanjujem dozivljaj pravim fanovima nogometa. ne zelim povrijediti nikakve osjecaje. slobodno me pokusajte razuvjeriti...

Nekada, kazu, zivio je mali princ.
Na nekoj maloj planeti.
I mogao je pogledati u nebo.
Nisu mu smetali smrdljivi oblaci i dim, svijetlost gradova, huk automobila, zamor televizora.
Mogao je razmisljati o tome kako je netko prosuo casu vode, razdvoji svaku pojedinu kap, objesio na paukove niti i raspleo fantasticnu mrezu, samo zato da bi se mogle prstom pokazivati linije i figure u masti.
Kazu da je mogao sanjati, vidjeti u svemu nesto lijepo i nesto posebno.

Ljudi odrastaju. Stara velika stabla gube na visini godinama. Miris snijega i to bas onog za grudanje vise ne pobudjuje uzbudjenje i ushit, vec na bolni uzdah i razmisljanje o razgrtavanju bijelog sranja sa zakopanih automobila. Kolica u supermarketima, umjesto jurecih bolida, postaju teskoca koju se mora vuci do blagajne, gdje nas opet ceka zabrinut pogled na licu kad shvatimo koliko blagajnici moramo izbrojati novce.

Prestane se vjerovati u malog princa.
On je bajka.

Ili nije?
Mozda vreba u nama.
Ceka trenutak.
Dok se mirno igra svojim mislima i davno izgubljenim snovima.

Mozda se probudio. Cudan sesir na glavi jedne starije gradjanke me podsjetio na labuda sto spava.
U maloj dugi koja se stvorila kada je svjetlost prosla kroz mlaz vode pokazala mi je malog leprehona sto spava na vrcu zlatnih novcica.
Zrnca prasine koja su zaplesala poslije pospremanja kreveta, podsjetila su me na slovone koji plesu i masu surlama.

On je ziv.
To znaci da sam i ja ziv.
Da jos disem tu cudnu i zavodljivu magiju sto cini zivot.
Jos nisam zakopan u sumornu realu i dosadu svakodnevice.
Jos uvijek.
Uvijek.
Ljubim.

Ide vrijeme dodje rok, eto vraga-iskrica-admina skok na skok.
da mi objave da nema vise. dota. plati pa mlati praznu slazmu. nema.

i tak odoh ja.
nist posebno nisam doprinjeo.
bilo je par zabavnih blogova sto sam pratio,
ispucao sam neke svoje misli,
prosetao tu i tamo prste po tipkovnici.

hvala vam sto ste me citali. jos vise sto ste me komentirali. nadam se da cete se popraviti ubuduce, ali nisam naivac da stavim pare na tu mogucnost.

zato dovidjenja i hvala za svu onu ribu...

" It is only in the mysterious equations of love that any logic or reasons can be found."

Ljubav.
Njena luda pravila. Vrtuljak srece, radosti, tuge, patnje, nade, vjere...
Misteriozna, prevrtljiva i razigrana.
Jednostavna, otvorena i stabilna.
Slozena, komplicirana i teska.
Ona moze biti sve.

Moje vidjenje iste je da ona nikada ne dolazi sama. Ona nikada ne postoji sama. Ona je poput neshvatljivog i gotovo neuhvatljivog bozona koji sve povezuje. Ali koju je jako tesko ili nemoguce izolirati samu. Stavit je pod mikroskop i proucavati. Ljubav jest.

Meni je poput zacina. Zacin za osjecaje. Nadosjecaj.
Svaku srecu povecava, svaku tugu produbljuje, zadovoljstvo produzuje, ljude povezuje.

Bez ljubavi svijet je siv.
Bez ljubavi smo sami.
Bez ljubavi postajemo odsjeceni od svemira.

Ljubav povezuje cijeli svemir. Jer netko je morao jako voljeti da sve ovo nastane i da bude tako prekrasno.

Da li treba voljeti?
Odgovor je protupitanje: "Da li treba zivjeti?"


(mi i svemir, jel postoji razlika?)

Citam clanak danas. O Amerima. Cudesnom ljudskom rodu. Koji se spremaju na sudnji dan. Grade velike tvrdjave, nakupljaju goleme kolicine hrane, lijekova, vode, oruzja, goriva...
I nekak si mislim, vecina tih stvari ima rok trajanja. Da li oni onda bace ono sto se pokvari ili to naprosto potrose. Ako to trose, onda zapravo stalno jedu staru i konzerviranu hranu.
Da li se isplati zivjeti u strahu?
U stalnoj panici?
Ne jesti svjeze, jer se mora staro potrositi i nove zalihe nabaviti?

Koliko strah utjece na nas?
Koliko nas koci?
Kako nam strah stavlja koprenu na oci i ormu na vrat, da nikad ne dignemo pogled i pogledamo sjaj zvjezda, vec da stalno gledamo u svoj trbuh i u pod.
Kako nas od ljudi koji ponosno hodaju zemljom radi gmizuce crve koji se boje vlastite sjene.

Umjesto da svojim rijecima, dijelima, misljenjem stvaramo zalihe za neka crna vremena, grazljivo se otimajuci za sve stvari koje se kupuju na veliko i na snizenjima, trebamo se okrenuti zivotu u trenutku. Ovom sad. Bez zaliha. Bez rezerve. Uronit se u zivot.

Jer i kad dodje katastrofa, zivot ce prezivjeti. Otporna je to biljka. Ali tokom krize bit ce mnogima zao, sto dok su mogli nisu uzivali vec stalno strahovali.

To je pakao. Misliti na sve propusteno, a biti robom kolotecine. Sanjati slobodu, ali ljubiti okove.


(da, nicim posebnim inspiriran log. par nabacanih misli, polupovezanih)

Odvratno sam debel.
Nemrem se sagnuti normalno.
Ne vidim bez puno muke gdje mi je mali. Uglavnom ga napipavam. A i sto bi ga gledao. Ionak me zbog velicine samo sramoti.
Gojaznost se definira po meni. Sise mi vise i znoji mi se koza ispod. Od brojnih podbradaka nisam u stanju normalno otvoriti usta. Gace za kupanje mi gotovo odmah zavrse u guzici, a trbusina ih prekrije.
Odustao sam od dizanja iz kreveta. Sada se zarolam s kreveta i bubnem na pod. A onda puzuci se dovucem do wc-a, gdje se uz pomoc dizalice i posebnih rukohvata stavim u polozaj koji mi je jos jedini dostupan, a nije lezeci...
.
.
.
.
.
Zasto sve to pisem? Zato jer mislim da se ljudi ne bi trebali osudjivati po izgledu. Po visinama i nizinama fizickog tijela. Oblinama i konturama koje ovak i onak nisu stalne i mogu se preoblikovati prirodnim i umjetnim putevima.
Ono sto je vazno, ono sto definira ljudsko bice jest duh. To je jedino sto imamo, a zivotinje ne (iako je i to sumnjivo i otvoreno za diskusiju).
Nazalost, drustvo je shvatilo da je tesko duh i misao brusiti i tesati, dati mu potrebnu sirinu i dubinu, cvrstocu i britkost, otvorenost novim idejama, stalno propitkujuci stare ideje, a opet ostati u granicama eticnosti i morala.
Zalosno mi je vidjeti da stariji, s vise godina iskustva i zivotne skole jos uvijek samo tjelesnu razinu uzvisuju. i na toj osnovi vrijedjaju.
Prafraza poznate: "Muskarac koji udari zenu pokazuje da je superioran fizicki, a u svemu ostalome inferiorniji" u "Oni koji vrijedjaju i usporedjuju fizicke atribute drugih su mozda superiorni fizicki, ali su zato duhovno na razini amebe (sorry amebe za uvredu)".
I da Mai_sarai, Budnasanjam i ostali, bojite se debelih ljudi, jer tome tezite. U to se pretvarate. I zato se toga bojite.
(ovaj post s malo izmjenjenim rijecima vrijedi i za sve druge sfere, tipa homoseksualnost, visina, duzina, broj orgazama...)

receno je da je stavljanje novog zapisa na blog pumpanje ega.
bas me zanima kakva je to pumpa.
jel ona za bicikl ili ona na benziskama? i dal velicina pumpe ovisi o broju komentara?
i koliko uopce blog znaci za cure zeljne prokreacije s ljudima koji pisu sustinski vazne filozofsko-religiozno-ljubavno-nesto-bezveze traktate? da li ih one citaju pa zatim bacaju gacice ili vide link za blog i odmah su gacice mokre?
ili je pumpanje ega bas u takvim razmisljanjima? tj. da li sami sebi pumpamo ego zamisljanjem rasnih plavusica cije dupe ne stane na stolicu, struk se obuhvati dlanovima, a za sise ljudi cesto misle da nosi lubenice u narucju drhte i svrsavaju pred kompjuterskim ekranima citajuci nasa slozena, ali vise-manje besmislena trkeljanja?
sad me bas sora neki ego trip...

Hmmm. Da se i ja ubacim u popularno-psiholoske vode.
Mozda me i stampaju za desetljece-dva. I jos uvedu novi pravac- Vismajstorlizu kao paralelu Psihoanalizi...
Nego, da budem drugaciji od drugih, ubacit cu jos malo religije i religijskog diskursa, cisto da bude zanimljivo.

Znaci, pocetak.
Problem pakla i raja.
Ako ste, kao i ja, bili doktrinirani katolickim naukom kroz svoje osnovnoskolsko obrazovanje, onda od malih nogu vec imate predodzbu dva oprecna svijeta, koji opet nisu na ovom svijetu. Kad umremo, prvo smo mrtvi, ali smo i dalje zivi (WTF?). I onda se razvrstavamo i broje nam se dobra i losa dijela i onda ako smo bili dobri, izrastu nam krila (kao i Portmanici u Crnom labudu/Labudjem jezeru, jos jedan WTF trenutak), dobijemo harficu, frulicu i loknice, postanemo idealizirani likovi i sve je divno i krasno u vjecnost. Ili ako smo zlocesti, onda nam ekipu prave zlocesti momci koji su nastali umakanjem u crvenu boju djece nastalih krizanjem jaraca i ljudi. E da. I tamo nas peku. Ili zaledjuju (Dante tako kaze, nisam ja izmislio). Ili nam daju da guramo kamen i potapaju nas (ups, to je grcko jos vjerovanje). Uglavnom, svasta nesto nam se desi, ali tek kada se ohladimo. Kada postanemo jako mirni. Kada smo mrtvi. Kada nas stave u zemlju da nas jedu crvi. Do tada imas samo prijetnju mogucih nevolja kao putokaz u zivotu.
I tu je zajeb.
Jer pakao i raj ne postoje u tom obliku. OK, nemam pojma, mozda i postoje, sa svim stereotipovima, nisam bio, pa ne znam.
Ali, znam da su pakao i raj svakodnevne pojave vec u ovom svijetu. Danas. Tu. Ovu minutu. Ovaj treptaj oka (ili neceg drugog sto vec treperi, kratko).
To znaci da vec sada, moje odluke, misli, dogadjaji utjecu na mene. Od trenutka kad su odluceni, smisljeni i dogodjeni (jel postoji ta rijec?). I te stvari nas definiraju gdje smo. Da li u raju ili u paklu. Da li letimo ili padamo. Raj i pakao su stvarna i fizicka, kao i nestvarna i psihofizicka svojstva svakog od nas, svakodnevno
Da su nam to odmah rekli, bilo bi nam lakse sve shvatiti. Odnosno, shvatiti ostatak posta. Ako su svi ovo sada shvatili, mozemo dalje.

Zaplet
Vragov najveci uspjeh.
Zato jer mi ne dozivljavamo svaku svoju odluku kao crno-bijelu, binarnu stvarnost i jer se stvari ne mogu puko matematicki zbrajati i oduzimati, ovo saznanje da su pakao i raj svakodnevna pojava, se zanemaruje. I mislimo da cemo tek na kraju dobiti ukupni racun za sve. Problem je sto svaki nas postupak, kao i svi postupci prije njega, utjecu na nas. Opterecuju nas. Daju nam prtljagu.
Vragov najveci uspjeh je uvjeriti sve da ne postoji.
Tako kad cujemo glas koji nam daje savrsenu sliku o sebi i jos kaze da se treba da slika i odrzati pod bilo kojim uvjetom, mi mislimo da smo mi to rekli sami sebi nesto. E pa tu ste u krivu.
(ovaj dio je malo nepovezan, ali mozda na kraju price bude jasno sto je autor htio time reci)
Koja je svrha vraga? Da se domogne vase duse. Zasto? Tako da bi vas mogao kontrolirati. Zasto jos? Zato da vas moze natjerati da budete odvratni, ljigavi i gadni gadovi. I? Da dalje mozete upropastavati drugima zivot. (uskoro dolazim i na tvorce grudnjaka :D)
Kako vrag uspjeva u svom naumu? Lagano. Ima on vec propisani arsenal svakakvog orudja. Tehnike usavrsavane tisucljecima. Zapravo, kada se pomisli i razmisli, i nije nesto komplicirana. Navedi osobu da sama sebe ne voli. I to je to.

Vrhunac
Ja volim samog sebe (naime i naslov je takav)
Kada osoba sama sebe ne voli, ona najednom dobije svih sedam smrtnih grijeha. Postane zavidna svima koji sami sebe vole i oholoscu pokusava uhvatiti to nesto sto imaju ovi drugi. Zatim, srditi su na sebe sto se ne vole. Pa su ponosni na sve sto rade da bi postali ti neki drugi. Bludnoscu i skrtoscu pokusavaju nadoknaditi prazninu i postati sretni i samoljubljeni. Ali pri tome dobiju neumjerenost u svim svojim postupcima i lijenost da se promijene.
Tada se ulazi u spiralu. Zacarani krug koji vodi do propasti. Sto vise pokusavaju biti sretnima i samoljubljenima, to vise grijese u svojim postupcima da to postanu. Jos katkad takve osobe izbace svoje pipke zlovolje i grijeha, svoje biceve negativne energije i njima zarobe ljude koji ih ljube. Koji cijene tu osobu.
Tu treba samo paziti malo na termine. Samoljublje ne u smislu narcisoidnosti, vec u smislu pouzdanosti u sebe. Samopostovanje prema svom bicu, svim stvarima i dogadjajima kojima smo oblikovani i prema polozaju istoga u svijetu. Pri cemu se ne zanemaruje druge osobe. Gdje nije potrebno druge poniziti da bi sebe povisilo. Puno bolje je sve uzvisiti, da oni pruze ruku i tebi pomognu dici se gore.
Vjera. Ljubav. Postovanje. Tri rijeci koje trebaju definirati svakog covjeka. Vjera u sebe. Ljubav prema sebi. Postovanje prema sebi kao ljudskom bicu. Ako sto od toga nemate, krajnje je vrijeme da to negdje pronadjete u sebi. Jer kad smo bili mali i nista nismo znali, sve smo to imali...

Zavrsetak
Mudroslovlje za kraj
Rekao jedan mudar covjek: „Volite druge kao sto volite sami sebe.“ Nazalost, ljudi su se medjusobno prestali voljeti. Jer ljudi su zaboravili voljeti sebe. Naucili su voljeti stvari, ideje i osjecaje. A zaboravili da je tvorac svega- covjek.
(a za onaj drugi zakon: Volite boga svoga svim srcem svojim, svom dusom svojom, svim srcem svojim; podsjecam da smo svi mi bozja djeca, stvoreni na sliku i priliku, svi smo mi bogovi u malom, inkarnacije boga u malo modificiranom majmunskom fizickom tijelu).

Poruka
Samoljublje nije grijeh, ako ne ponizava drugog covjeka.
Samoljublje je bitno za zdravstveno stanje.
Ako zelite nekoga poljubiti i voljeti, prvo morate gledati u ogledalo.

Domaca zadaca
Recite sami sebi da ste si danas bas che-che. I da je danas pravi dan za voljeti sebe. :D

Bas razmisljam i brbljam o svadjanju.
Kako se lijepo i lagano posvadjati?
Koje teme koristiti?
Kako potaknuti svadjal-sokove i temperament na povrsinu, bez povlacenja, dugackih tihih misa i durenja?

Ne pitam ja to jer sam za svadjanje,
nego iz znanstvenih razloga;
zelim provjeriti istinitost teze da je pomirdbeni sex bolji od obicnog
:D

Dugo nesto nepisah.
Citam poglavicu i nekako pogadja moje teme. A zabavnije pise nego ja. I duze. Cak.
Nis. Bil u Barceloni, ok je. Skupa. Svi muzeji 10+ eura. I jos ti dodatno naplate slusalice i onaj voki toki s kojim seces po muzeju i zgledas cudno. Ali neka.
Skupa im cuga. Prokleto skupa. I tapasi. Fini, al brate kad deres na cugi, bar nemoj na klopi.
I tak. kaj je bilo novog tu?
jel poglavica ziv, ili su ga babe skalpirale preventivno?

Ovo je Bozja kazna.
Vidio on da se mi ne drzimo njegovih Zakona. Da se dalje mlatimo kao da imamo bjesove u sebi. Da se dalje medjusobno iskoristavamo kao stvari, robovi, umjesto kao ravnopravna ljudska bica. Vidi On(/,a,o) da i dalje pohlepa i lijenost te numjerenost u istome jedino motivira ljude.
I zato je rekao, k vragu i moj savez. On je bio s nekim drugim ljudima. Ljudima koji su se bojali pravih stvari. Koji su se bojali bolesti za najblize, smrti za djecu, ljubavi koja bi ih odvela u propast. Bojali su se gladi, zedji, upala nogu (jer onda se nisu mogli kretati). I njihovi grijesi su bili veliki. Ali barem su to bili iskreni grijesi, zivotno vazni. A ne danasnji.
Danasnji ljudi se boje da nece moci svojoj djeci priustiti iPad novi, kada ih isti razmazenim i cendravim glasom zamole. Pa zato kradu od kupaca, unistavaju svoje podredjene, spavaju s ljubavnicama, lazuci da su kod prijatelja, moleci snagu od Boga da im i dalje omoguci nastavak istoga. Nekada su pokajanja bila duboka. Nekada rijeci "Nikad vise" su stvarno znacile nikad vise, a sada katkad potraju do kraja dana...
Prekinuo Bog savez. Prevrnuo je Kisni vrc. Zapljustalo. Pocelo padati.
A umjesto molitva da prestrane, da ce se ljudi poporaviti, pocevsi od svakog pojedinca ponaosob, on samo cuje Kletve na njegovo Ime.
Nek pomru svi.
Kad krivog proklinju...

Znate li onaj osjecaj kad imate pun stan stvari, pun stan glupih nepotrebnih stvari, pun stan nepospremljenih, razbacanih nepotrebnih stvari? toliko njih da vam je zlo pri pogledu na njih?
A onaj drugi osjecaj, osjecaj bespomoci, osjecaj bespomoci i jel-moze-netko-drugi-to, osjecaj bespomoci i nek-me-mimoidje-ova-casa?
Uzimite prvi osjecaj, umjesajte drugi osjecaj, zaspite s lijenoscu, polijte s jadnim psecim (nisam ja to strgao) pogledom i posluzite hladno za pravo crvanje u uvijetima koji postaju neljudski...

Razmjenjujem poruke putem PVT-a s muskarcem a nisam gej.
I tako se mi dotakli muzike.
I sad referendumsko pitanje:
jel najbolja muzika dok ti lezis a cvrci nesto u kuhinji
ili dok pivu pijes, a drugom meso sto se cvrci okreces?

Cijeli blog jos tinja od svetica i kurva. A sto je sa svecima i pedrima? Svecima i zigolima? Svecima i idiotima? Svecima i masnim tupanima?
Uglavnom, ja bi rijec rekao u obranu muskaraca. Pravih muskaraca. I to onih koji sami sebe s ponosom zovu papucari. Oni koji dopustaju da ih se zove razlicitim losim imenima. Koji zenama apriori dodjeljuju status kraljice, svetice i zenskog bozanstva.
To su oni koje svi stavljaju u istu kategoriju s macho muskarcima i onima koji tuku zene, iako oni cine 80% populacije, ali nisu toliko glasni i ne proturjece zenama u pljuvanju po muskarcima opcenito.
Ima nas normalnih.
Ima nas sa skembom i ruznim navikama, poput cackanja nosa i grickanja unutarnje strane obraza.
Ima nas koje svoje zene volimo.
Te ih ne zovemo kurvama.
Niti o njima ne mislimo u tim crtama, vec kao svojim suputnicama, kao dijelu sebe.
Ima nas.
Nemojte i na nas zaboraviti...

Da. Bebe. Znate, mala drecava stvorenja koja su uvijek gladna i uvijek se najvise deru kada zelite spavati? E bas ta. Pogotovo ona stvorenja koja kad ih nahranite stavite na rame, pol sata lagano gladite ledja i setate se, a oni bljucnu tek kada ste mislili da je bljuckanje preskoceno i uvijek na mjesto koje nije zasticeno krpom tako da se morate presvuc. Stvorenje s kojim mozete pokusati logiku, ali nema puno koristi, jer ce vas samo tupo gledati i plakati (najvjerojatnije) ili vas blijedo gledati (i pritom kenjati).
I postao sam baba. Raznjezio sam se. Postao sladoled. Rastopljeni. Prirasle mi bebe srcu. Poput polipa narasla privrzenost prema njima. Cak sam poprimio i izraze lica starijih teta kojima sam se nekad smijao, tzv. baba face- ona strasno sretna, raznjezena i blaga faca koja zgleda tako tupo i isprazno, s malo sline na krajevima ustiju i jos malo vlaznosti u ocima sto prijeti da postane velika suza koja ce do kraja pokazati totalnu raznjezenost.
I sto da kazem? Jos samo moram uzet iglu i konac, te pocet sivat carape.