Jedem, dakle nisam

Znate li onaj osjecaj kad imate pun stan stvari, pun stan glupih nepotrebnih stvari, pun stan nepospremljenih, razbacanih nepotrebnih stvari? toliko njih da vam je zlo pri pogledu na njih?
A onaj drugi osjecaj, osjecaj bespomoci, osjecaj bespomoci i jel-moze-netko-drugi-to, osjecaj bespomoci i nek-me-mimoidje-ova-casa?
Uzimite prvi osjecaj, umjesajte drugi osjecaj, zaspite s lijenoscu, polijte s jadnim psecim (nisam ja to strgao) pogledom i posluzite hladno za pravo crvanje u uvijetima koji postaju neljudski...

e, onda treba izać van. vratit se kad otprilike zaboraviš što je tamo unutra, i onda se napravit da spremaš tuđi nered.

a znaš onaj osjećaj kad sve to pobacaš u smeće?

e, to je pravo zadovoljstvo!

radje bi neku radnu akciju
ali opet
ponavljam
po neznam koji put
NE DA MI SE

p.s. zapravo bi trebao napraviti veliki blogerski party u svom stanu. s fiksnim datumom. koji se ne moze i ne smije micati...

guzica mi teska
ruke mlohave
zelja za radom pospremanja se mjeri negativnim bodovima

ma, sve to što ide s "trebao bih" je uglavnom ono što ti se ne da.
kad počneš s "mogao bih", onda još i ima nade:)
aj opusti se. sunčano je vani:))

potencijalno znam da bih mogao.
ali NEEEE

Dopustam svojim baby godinama da izadju na povrsinu...

ma, bude to sve prošlo. kad se budeš ženio:)
i ne vidi se iz aviona.

?

:)) niš. ne da mi se cijelu rečenicu otipkat, toliko sam lijena:)

lijenost kao zarazna bolest sto se siri blogom?

.....

jao, koji virus...

Svi koji spominjete lijenost, računajte da ću vam naplatit tantijeme

ergo, rijec mi u grlu zastala