moj blože

.POSTOJI LJUBAV…

Postoji ljubav,
Koju ne primjećujes, zato sto ona tako njezno dodiruje nasu hladnu svakodnevnicu,
da ne bi mogla da je promijeni, sve dok joj ne pruzimo ruku.
Postoji ljubav,
Koja vitla kao tornado i poslije koje ostaju samo razbijene maste i ostaci zivota.

Postoji ljubav,
Koju čekas, danima, mjesecima, sedmicama i godinama, a ona nikad da dođe, zarečena na nepostojanje.

Postoji ljubav,
Koja oklijeva da li da pređe preko praga sadasnjosti. Ponekad to i čini. A nekada prosto ostaje u budućnosti.
Vrlo često – zauvijek.

Postoji takva ljubav,
Koja bilo da se desi ili ne, mijenja svijest, rusi stijene, čini čudo za čudom.

Ta ljubav ponekad zna jako da boli, a ponekad jako da usreći. Ponekad te vodi, a ponekad je slijepa.
Ponekad te i ubije, ali samo da bi se ti ponovo rodio. A ponekad da te i zauvijek pogubi.

Takvu ljubav ne mozes da stvoris; ne mozes da je trazis. Prema takvoj ljubavi ne mozes biti ni ravnodusan.

Kada se desi, ti ćes prosto znati da je to ONA. Znat ćes, da je pred tobom neki novi zivotni put.
Znat ćes, da vise neće biti kao prije. Znat ćes, da čak i kad si sam, nećes biti isti kao prije.

To je prava ljubav – ona koja ostaje. Čak i ako te napusti jednoga dana, jedan dio nje ostaće
u pukotinama tvoga srca i s melanholijom te podsjećati na nju.

Ostaje u pogledu i u suzama u očima. Ostaje u snovima noću, u uspomenama danju.
Ostaje istovremeno i u proslosti i u sadasnjosti i u budućnosti.
Zato sto to samo LJUBAV moze.


.

ajooo.
a taman sam se ufurala u ono.

jel moram sad o motivacijskim motivacijama i ljubavi?

a moram se baš jako ufurat sad tu za monolog. fakat sam gadno mamurna od sinoć
i ne vjerujem u hm. pa u to da je ljubav baš takva.

al spremna sam to učinit, svejedno. reć poneku ovdje, jel.