In my secret life

Ideš li na Crol parti ?- pitala sam
Šta da ne idem ? Pa sve idu !- rekla je
Idi !''-rekoh

I pukne mi srce nanovo.

.. I ne, ne smjesim se.
To me samo neka oštra bol kroz obraze probola.

Pa zašto opet, sabra.
Zašto te sve toliko pogađa?

Eto na, nece sunce na tvoj prozorcic :-( al doce jednom pa ces bit :-)

Ne idem ni ja, a bome niti onaj iz 4M.

a sad joj lijepo prestani sve opraštat, pošalji je u 3 pm,
reci što imaš i ne okreći se nakon toga.
najzdravije što može bit:)

i nemoj biti naivna da ona nije svjesna toga u kojim ste ulogama. uvijek jesu.
ili jesmo. samo se pravimo blesavi da ne iščitavamo subliminalne poruke.

mislim, neće se vratit, jel?
a neće pogotovo na to što tebe boli.
zajebi stvar.
i igranje žrtve je naporno za sve uključene strane.
odreži.
fajrunt:)

Vrbica zato što je volim :-(
Iako je kraj i ja joj doduše nesmijem zamjeriti sto
Izlazi na takva mjesta ipak me boli..i sama spoznaja da
Ce voljeti drugu i voditi ljubav sa njom dovodi me da ponekad gubim dah....da se razumijemo,ja nisam jikakva frikusa,glupaca,primitivka,luda baba...naprotiv...doista sam ok,ali ova ljubav me izbacila iz takta. Mozda zato sto vise nisam mlada,sto sam svjesna kaki je tesko pronaci srodnu dusu..ne znam doista. Samo znam da se ne prepoznajem i da ovakvu bol nisam osjetila nikada.

pretpostavljam da ste ostale u kontaktu i stalno ti je tu negdje za solit ranu?

I znam da joj toleriram sve,a vjerujete mi nikada nisam tolerirala drugima...odjebala sam ih bez imalo griznje savjesti. Cim sam osjetila da me zajebavaju...ali njoj...jebemu mater,neznam zasto,ali njoj dozvoljavam sve...

jer misliš da bi možda još moglo:)

a neće ić. ma koliko ti bila divna prema njoj :) i baš zato.
vjerojatno je upravo tim nerviraš. jer ni ona ne može pomoć sebi što hoće bit vani.
reži, zaliječi sve i tek nakon toga se možeš sprijateljit, ako baš hoćeš.

režao, ne režao.
lajao, ne lajao..
dođe na isto. kažem vam.
jedino što se broji, jest , koliko ti je stalo.
tu sve stane i sve počinje.

nije isto.
ona govori o mrtvoj vezi, zvez.
kad ostaneš ritat lešinu u nadi da će oživjet.

nije tu patologija ni tuga ni ljutnja. sve je to u redu.
al cura se muči s duhovima.

opet kažem, lajao, ne lajao, isto ti je.
a ni lešini se ne čini bitno različito.
(samo što se mi u sebi nadamo da će i lešina trznuti nogom, pa makar i refleksno)

a da.
ma, proći će. samo, duže se muči dok je tako stalno u tom krugu.
zbilja brže ide kad si priznaš da je nešt u vječnim lovištima:)
onda i tuga postane zdravija. i bez grča.

meni je fora biti u krugu.
ne mučiš se s pitanjima poput, a gdje ćemo sad? :)

to kad si baš onak mazohistički raspoložena?:)
a i to je. ne usudiš se pitat što ćeš sad kad se nema smisla više ukucavat u weltschmertz.
zajebano je odjednom bit u slobodnom padu kad si do tada onako malo zapinjao za grane
na putu prema dolje:)

treba tresnut. onako, pošteno, svojski.
priznat si da si se slupao ko pička, otrest, i nastavit dalje.
a ne cmoljat pomalo po tim grančicama, samo se izgrebeš bezveze:)

hm. mislim da počinjem razvijat određenu sklonost prema efektnim padovima:))
baš me zanima do kud ću s tim :D

volim bit werther, skroz se uživim. ali za stvarno.
nekako mi to prirodno okruženje.
lastane, pomozi.

Nije to zdrav osjećaj...svatko bi se trebao osjećati sretno i bezbrižno, zaljubljeno i ljubljeno...kad to više nije tako, kad je ljubav bol, kada sve više boli, nego stvara zadovoljstva...gotovo je...bolje je biti sam, nego 24 sata u bolu, ma tko šta rekao...mir u duši, ljubav u srcu, to je najmanje, što netko treba očekivati i dobiti

ja upravo razvijam gadan otpor prema wertheru u sebi.
ionak werther nije bio za pravo. napisalo ga. vjerojatno zato da dobije pičke:)
ne znam zašt bi goethe bio svetac koji nije imao namjeru nešto svojim pisanjem postić.
a sad, kao, mi tu nakon stoljeća potežemo werthera jer smo, recimo, romantični.
vraga. manipulacija.

:) zezam se. sorry sabra.

Da je postojao Prosac, ne bi bilo Werthera

:)) baš, juicy.

a sad boli. jbg. isto kao što će se jedno jutro probudit i skužit da je prestalo.

werther rules, jeb'te se, ružičaste.:)

meni je danas žao što, kad mi je bilo tako,
nisam pizdila glasnije i više kad mi je bilo užasno. prebacila dio krivnje točno tamo gdje pripada, umjesto sebi.
bušila gume na biciklu jer je to netko jednostavno zaslužio.
mislim da bi prolazilo puno bezbolnije poneki put:)

Ne znam, hoće li skužiti sama od sebe, bez dodatnog napora...ta patnja, nekako pređe u naviku i ne možeš živjeti bez nje, postanes mazohista, počneš nehotice uživati u boli, koliko god ne želiš priznati ni sebi ni drugima...trebalo bi se napraviti drastični rez, kirurški...reckanje više boli

to i kažem, juice

Svi se slažemo, osim nje...a ona ju voli...i tu svaka logika prestaje

nda.

Čitam ja vas, čitam.... i potpisujem svaku riječ.Jer kao što sam rekla i prije, bilo je ljubavi, bilo je prekida i bilo je boli..
ali sjebala sam tu bol u trenu i ajmo dalje. Međutim ovo kao da je neki drugi slučaj...U biti ono što nikako nisam trebala
dozvoliti je da se i dalje viđamo, da ostanemo u kontaktu, da ostanemo frendovi...Ok, za mjesec , dva , tri , pet...kad će opet sve sjesti na svoje mjesto, ali sada ne...Ali eto dozvolila sam...molila me je, ja sam pristala. I znam da je to sve ljiga i besmisleno ali desilo se je i dešava se... Da li se nadam nečemu ponovnom? Iskreno više ne , nego da...Jer dragi moji virtualci, svjesna sam ja da ona mene nije voljela dovoljno, da me nije voljela onako kako bi trebalo, jer da je ne bi prestalo. Svjesna sam njene sebičnosti...Ma svjesna sam ja svega...I kako je rekla bilo bi joj lakše da vičem, da psujem , da sam ljuta..Što i jesam, ali ne pokazujem..baš zato što bi tada i ona lakše podnjela taj prekid..A ovako cmolji skupa samnom svaki jebeni dan..(btw bljuje mi se od toga i tolikog licemjerja)...i još jadnije od svega, što visi po meni ko neki puzava ci sere sa onim daj me zagrli, pa pusa u obraz,pa pusa u vart...ma puši k bejbi govorim u sebi, ali je ipak ne guram od sebe...Već eto patim, gubim dah, krvarim...
Ma u pičku materinu, mene bi trebalo dati kao primjer drugima, kako se ponašaju budale ...
Oprostite kaj psujem, Psujem kad sam bjesna, a sad sam bjesna....Bjesna na sebe, na svoju glupu glavu što si to dozvoljava..Umjesto da je odjebem..kaj ja radim ? Serem tu nepoznatim ljudima o svom sjebanom ljubavnom životu...Jadno je to...fakat jadno. Gadim se sama sebi zbog toga svega..
Ali....
Uvjek postoji to jebeno ali :(

Sabra, svi smo mi bili u takvoj ili sličnoj situaciji. Bol je duga i neizdrživa,
ali vjeruj mi prođe. Ostaje samo gorčina i poniženje, zato
što smo dali srce i dušu, tjelo i život,
voljenoj osobi. Ali izlazimo jači i spremniji na
još veće izazove.

zavoli ponovo sebe.više nego nju.
to i ja pokušavam,vjerujem da će mi biti lakše.