sve o svemu

Potaknut raznim kampanjama i pritiscima kojima su nas tako nemilosrdno bombardirali, u svojoj četrdeset šestoj godini, počeo sam razmišljati da prestanem pušiti cigarete. Nisam ostao samo na razmišljanju, dakako, bezuspješno! I baš zbog te bezuspješnosti jednog dana što bi se ono reklo pošteno sam se zamislio nad ovisnošću. Postavio sam pitanje: Što je ovisnost, zašto je i odakle je, zašto smo ovisni i o čemu smo sve ovisni, zašto se moramo liječiti od nje i neke (ovisnosti) zakonski sankcionirati i kuda sve to vodi? Izuzetno zanimljiva pitanja, pomislio sam, ali, imam li odgovore na njih? Prvi zadatak bio je da istražim o čemu se sve može biti ovisan. I odmah na početku, poteškoće su me zamalo pokolebale kao i mnogo puta do tada, ali, nisam se dao. Bio sam uporan, veoma uporan, toliko uporan da su me moždane vijuge boljele od upornosti. Prvo sam pokušao pobrojiti ovisnosti. Ovisnost o drogama, alkoholu, duhanu. Tu sam rekao točka, svjestan da je to opće prihvaćena podjela koja me nije zadovoljavala. Pokušao sam nastaviti dalje. Ovisnost o životu, vodi/hrani, majci/ocu, navikama, novcu, moći, seksu, ženi/muškarcu…

A one sitne ovisnosti koje niti ne smatramo za to? Jutarnja kavica, novine, joging, trač, TV, film, knjige, izlasci…

A i one teške koje isto tako ne smatramo ovisnošću. Kocka, adrenalin… Pa mi smo ako ne o svemu onda skoro o svemu ovisni, začudim se grčeći se od misaonog naprezanja; duboka bora usječe mi se posred čela, maska strogosti prekrije lice. Nehotice podignem ruku i pogladim bradu. Oči su same od sebe skakutale prema komodi, prema ladici sa skrivenom kutijom cigareta. Uspijem nekako odvratiti misli od crveno-bijele kutije s crnim slovima, a onda iz svijesti izleti okus duhanskog dima sa rastućom željom za cigaretom. Ne, neću, pomislim, treba se samo minutu, samo jednu minutu koncentrirati i želja će minuti. Koncentrirao sam se minutu, možda i više, i želja za cigaretom je minula; gotovo da ne povjeruješ. Pojavila se je uskoro opet, poput nestašnog i dosadnog vražićka. Ne, ne i ne, vrištalo je u meni. Da, da i da, ponavljao sam u sebi nijemo se trudeći suzbiti naglo naraslu želju. Okrenem se malo udesno, kao da je netko tu pokraj mene, netko tko sluša i kažem: - Jebeš ti to, nisam ja za taj napor, iza mene je previše pušačkih godina da bih samo tako prestao. – Nepostojeći sugovornik je mudro šutio. Skočim naglo iz fotelje i u tri koraka se nađem pokraj komode. Izvučem ladicu i izvadim iz nje odbačenu kutiju cigareta; izvadim cigaretu. Omekšam je okrećući je i tiskajući je prstima. Gurnem je u usta i pripalim. Duboko, s uživanjem, uvučem dim ćuteći ga u svakoj pori svoga, od apstinencije, napaćenog tijela. Na licu mi se pojavi sjena zadovoljstva i blaženo zatresem glavom.

Odlučih da istraživanje, ako se to onda može nazvati istraživanje, napravim iz glave, napamet, bez posezanja za statističkim i inim podacima iz literature, naprosto da vidim što će ispasti kada se ne drži strogo opće prihvaćene i opće priznate znanstvene metode. Znači, trebao sam se oslanjati samo na svoje sakupljeno teoretsko i praktično znanje, na sjećanje. Pokušao sam se sjetiti kako se stručno definira ovisnost. Mrštio sam se naprežući dozvati u sjećanje definiciju, ali sve manje sam bio siguran da uopće ima definicija ovisnosti. Koliko me je sjećanje služilo bila je neka definicija ovisnosti o drogama i definicija socijalne ovisnosti koju sam pročitao u nekoj knjizi, vjerojatno nešto u vezi s psihologijom i, ništa više. Ovisnost o drogama prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije je stanje fiziološke i psihičke ovisnosti o bilo kojoj tvari koja djeluje na centralni živčani sustav. Fiziološka ovisnost proizlazi iz specifične prilagodbe organizma na efekt droge, zbog koje smanjene doze ili odsustvo droge u organizmu izaziva fiziološku neravnotežu i vrlo neugodne simptome. Psihička ovisnost očituje se u trajnoj ili povremenoj prisilnoj potrebi za uzimanjem određene droge u svrhu izazivanja nekog ugodnog ili izbjegavanja neugodnog stanja. Kako efekti droge ne ovise samo o vrsti sredstva koje se uzima, već i o situaciji u kojoj se droga konzumira, individualnim iskustvima pojedinaca, ekonomskim uvjetima, zanimanju i nizu drugih faktora, tumačenje nastanka ovisnosti trebalo bi uzeti u obzir kompleksnu interakciju između fizioloških, psiholoških i socijalno-kulturalnih činilaca. A socijalna ovisnost? Slabo se sjećam toga, ali mislim da je to pojam koji se različito definira: Kao stanje, kao vrsta socijalnog odnosa ili vrsta motiva, a najčešće se niti ne pokušava podrobnije odrediti s obzirom na složenost, koja odražava složenost socijalnih odnosa na kojima se socijalna ovisnost i formira. Općenito, socijalna ovisnost označava ovisnost o drugima u pogledu zadovoljavanja bioloških, a posebno socijalnih potreba, uključujući i potrebu za informacijama od socijalne okoline i o okolini. Pomislih, sve je to možda u redu, ali gdje je početak i da li ga uopće ima? A da započnem s rođenjem? Rodimo se i odmah smo ovisni o svojim roditeljima ili nekom drugom ljudskom biću. Ili ne bi preživjeli. I još dugo, dugo smo ovisni o svojim roditeljima, a usudio bih se reći i oni o nama. Zaista ne vidim ništa loše u tome. Sav je život na zemlji ovisan o suncu i vodi! I što je tu loše? Ne pijemo li vodu razboljet ćemo se i umrijeti. Ne jedemo li hranu razboljet ćemo se i umrijeti. Mogao bih dodati da smo ovisni i o školi. Ne završimo li školu, teško da ćemo se snaći u današnjem svijetu. To isto se može kazati i za posao. Nemamo li posao, to jest ne radimo li i ne zarađujemo li, ne možemo zadovoljiti svoje potrebe, to jest ne možemo kupiti hranu, piće, krov nad glavom, i tako dalje, da ne nabrajam.

Osobno sam jako ovisan o ženama, ili, već godinama samo o jednoj, a i svi zaljubljeni su ovisni o svojoj ljubavi, barem neko vrijeme dok traje kemija tijela. Gledano iz moje današnje perspektive, zaljubljenost je velika ovisnost i stanje nalik na tešku akutnu bolest. No, ne mislim da je zato loša, štoviše…

Ali…

Čini mi se da ovisnosti možemo podijeliti na one koje su prirodne, to jest one koje su dio egzistencije i one koje stječemo tijekom života. One (ovisnosti) koje su utkane u naš život ne smatramo za ovisnost, već ih doživljavamo kao dio uobičajenog okruženja, a one koje stječemo tijekom života… to je već nešto drugo. Njih smatramo opasnim, bolešću i društveno neprihvatljivim. Istini za volju, mora se priznati da puno toga što sam nabrojio spada u navike i da smo mi robovi tih navika, no nije li i sama navika neka vrsta ovisnosti.

Sjećam se svoje bake, veoma blage i pobožne seljanke koja mi je ostala u krasnom sjećanju. Njezina priča je bila, a koju sam ja kao dijete slušao s nevjericom, da, da nije kave, da ne zna kako bi živjela. Pada mi na pamet i priča koju sam slušao isto kao dijete od odraslih ljudi o Bosancima koji su za vrijeme drugog svjetskog rata patili od nedostatka crne kave i bili skoro sve u stanju učiniti da dođu do nje. Tako je barem glasila priča.

Zar nismo navikli da u hranu stavljamo začine? Toliko smo ogrezli u njima da nam je hrana (u pravilu) bez njih bljutava i nejestiva, pogotovo bez najraširenijeg začina, natrijevog klorida poznatijeg kao sol. Kinezi i Japanci, vjerojatno i Korejci u hranu redovito stavljaju natrijev alginat, bijeli prašak koji se dobiva iz algi, a koji sam ne daje okus hrani već postojeći pojačava. I jedete li stalno hranu s natrijevim alginatom, hrana bez njega bit će vam bljutava; ne vjerujem da bi ste uživali u njoj.

Poznajem čovjeka, radili smo skupa neko vrijeme, koji se je kleo da je njegov zet ovisan o coca coli. Nisam mu vjerovao i on me je pokušao razuvjeriti. - Jeba mi bog mater, - kleo se, - ako on nije ovisan o coca coli. On ti je mora piti tri-četiri litre dnevno, ispod toga je živčan i proljevast. A i ništa drugo ne pije. Ti to ne možeš vjerovati.

I nisam vjerovao.

Družio sam se i s čovjekom, kockarom prokleto ovisnim o kocki; prokockao je za moje pojmove užasno velike novce, čini mi se da se je brojka kretala negdje oko pola milijuna eura. Kada nije mogao kockati jedno duže vrijeme, zbog niza nepredviđenih okolnosti, dobio bi proljev, boljela ga je glava, nije mogao jesti i strahovito je bio razdražljiv. A i sam sam u nekom dijelu svog života pomalo kockao s više ili manje uspjeha, točnije, češće sam gubio nego dobivao. Nije to važno, važno je da sam osjetio svu draž kocke u njenoj čarobnoj zavodljivosti. I da budem iskren do kraja, priznat ću da i dan danas tu i tamo sjednem kockati, rijetko, ali ipak sjednem, jer ne mogu odoljeti uzbuđenju koje mi donosi dobitak ili gubitak pomoću kocke.

Gledam, slušam i pričam s ljudima. Svima je na pameti novac. Kako doći do njega i kako ga imati što više. Naš svijet, svijet koji smo mi stvorili, na koji smo navikli, čini mi se, počiva na novcu i mislim da će se svi složiti kad kažem da smo ovisni o njemu (novcu). Što li sve ljudi rade i što li su sve u stanju napraviti ne bi li došli do novca? Raditi do besvijesti, ponižavati se, prevariti rođenu mater, ukrasti najboljem prijatelju, opljačkati/oteti bilo što i bilo koga, prodati drugo ljudsko a i svako drugo živo biće, ubiti drugo ljudsko a i svako drugo živo biće, prodavati tuđe i svoje organe, osvojiti pola svijeta, napraviti genocid, uništavati planet Zemlju… Popis je prevelik. A vi pokušajte živjeti bez novaca. Pitam se, koliko je obitelji i bračnih zajednica propalo zbog neimaštine, to jest nedostatka novaca. Koliko je djece umrlo od gladi, to jest nedostatka novaca. Koliko je ljudi umrlo od bolesti, to jest nedostatka novaca. Bojim se da smo previše ovisni o novcu, a nitko nas niti ne pokušava liječiti od ovisnosti o njemu (novcu), dapače, sustav još i pothranjuje našu ovisnost o njemu (novcu). Što smo ovisniji to smo za sustav bolji. Drugim riječima, više ćemo raditi, točnije, ubijati se od posla, štedjeti, u stvari, odricati se nečega što nam tog trena treba, za bolju budućnost koju možda nećemo ni dosegnuti. Pardon, smijemo biti ovisni o novcu, ali samo dotle dok radimo, štedimo, uzimamo kredite i time punimo blagajne onih koji nas čine ovisnim o novcu. Onog trenutka kada netko od nas običnih malih ovisnika ne želi biti više mali anoniman ovisnik, kada pokuša postati poznati i veliki ovisnik tada na scenu stupaju represije onih koji ga (novac) troše u neograničenim količinama. Ne vjerujete, pokušajte opljačkati banku!

- To je zločin, - reći ćete. Slažem se, to je zločin. Ali, zar nije zločin potplatiti uposlenika ili mjesecima ne isplatiti plaću? Posuđivati novce i na to nabijati preveliku kamatu? Ljudsko biće postaviti na pomičnu traku? Držati živo biće u ropstvu, za klanje, drugima za hranu? Zemlji vaditi utrobu? A sve zbog profita. Ma da skratim, zar nije zločin razarati, u, na i oko planete Zemlje, a sve zbog profita? I nikom ništa; najodgovorniji za to nikada ne odgovaraju; pa neće valjda rukom na sebe. Čini mi se da su ti ljudi postali ovisni o moći i vlasti i još mi se čini da sam negdje pročitao da ništa tako čovjeka ne može zadovoljiti kao vlast, i da je daleko bolja (vlast) od najbolje jebačine. Zašto njih nitko ne liječi od ovisnosti? Za sebe bih mogao reći da sam ovisan o ševi. Nikako ne mogu prestati misliti na ševu. Joj, samo se nadam da će se moralni čistunci zgroziti. Zašto? - Paaa… zatooo…, ma pogledajte si film "Vrline javne, poroci tajni", ako se ne varam, u jugoslavensko-mađarsko-njemačkoj koprodukciji. Ne mislim da je film povezan s ovom temom; možda je, možda nije. Preporučio sam ga naprosto zato što mi je taj tren pao na um.

Ne čini li vam se da smo ovisni i o ideologijama?

Svaki dan Mali Amer dolazi sjediti na berlinski zid; klatari nogama i iz ruke u ruku prebacuje naranču, govoreći malom Rusu, koji isto tako dolazi svaki dan ali pred zid. - Ja imam naranču ti nemaš naranču.

I tako iz dana u dan, dok Malom Rusu konačno ne dojadi i ode kući i požali se Ocu. - Mali Amer dolazi svaki dan i igra se s narančom i govori da on ima naranču a da ja nemam naranču.

Otac se zamisli malo poduže, a onda prošapće sinu na uho: - Pššš, pššš, pš, pš, pppššššššš.

Drugi dan kao i svaki dan prije toga Mali Amer sjedi na zidu, klatari nogama, prebacuje naranču iz ruke u ruku i zajebava Malog Rusa. - Ja imam naranču ti nemaš naranču, ja imam naranču ti nemaš naranču…

Mali Rus ga odozdo sažaljivo pogleda, pa kaže: - Dobro ti imaš naranču ali nemaš komunizam.

Mali Amer se prestane nabacivati s narančom, zatečen, razmisli pa reče. – Dobro imat ću i ja jednog dana komunizam.

- Ali onda nećeš imati naranču - nasmije se veselo Mali Rus.

Nikada nisam stvarno želio auto. Bilo je trenutaka kada sam u mislima zaticao misao kako bi bilo lijepo imati auto, ali to je bilo kratkotrajna sličica, bljesak izvana izazvane želje. Nisam uopće neki zadrti protivnik auta, čak volim i uživam se voziti, pogotovo kada imam vozača; taxi mi je najdraži. Ovisni smo o autu i kao pojedinci i kao civilizacija. Poznajem hrpu ljudi koji se o svojem autu više brinu nego o sebi, ili djetetu. Svima nama su usta puna ekologije, ali samo usta. Vozimo automobile i jebe nam se što se uslijed toga zbiva. Da malo pojasnim. Kad kažem automobil, mislim na svako prijevozno sredstvo na, i pod vodom, na kopnu i u zraku. Za gotov proizvod (automobil) treba prije toga razrovati površinu zemlje i izbušiti joj utrobu, jer metal nam je neophodan, treba napraviti kemijsku industriju jer sintetički materijali su veoma prisutni, treba napraviti ceste; koliko je to stotina tisuća i tisuća, a možda i milijuna, milijuna kvadratnih kilometara asfaltne pustinje. Treba nam i struja za pokretanje svih tih strojeva za proizvodnju; koliko je tu uništenih rijeka, jezera, zagađivanja atmosfere izbacivanjem dima iz visokih, previsokih i prevelikih dimnjaka. I opet, za pokretanje treba nam nafta; dugačke cijevi zabijamo u zemljine vene i nafta poput krvi šiklja van. Izgleda da se vjeruje da nekoliko stotina milijuna automobila, a možda i više, ne zagađuju svakodnevno zrak odbacivanjem bezbrojnih tona štetnih plinova u atmosferu.

Broj vozila puta prosječna dnevna potrošnja goriva po vozilu jednako količina ispušnih plinova u atmosferi minus garež i teški metali.

Ne, ne mislim da bi trebalo zanemarivati tehnologiju, mislim da smo ovisni o puno stvari koje, kada se pretjerano upotrebljavaju, mogu biti veoma štetne. A ipak, usuđujem se pitati tko je taj koji nam može odrediti o čemu smijemo a o čemu ne smijemo biti ovisni. I koja je ovisnost dobra, a koja loša? Trenutak, zar postoji dobra i loša ovisnost?

Dobra i loša ovisnost?

Učini mi se da razmišljanje o tome postaje suviše naporno. Iskobeljam se iz misaonog procesa jer više nisam želio/mogao trošiti energiju na nešto na što su već mnogi potrošili hrpu svoje i tuđe energije. Dopustim da me obuzme želja kojoj se nisam želio oduprijeti, te posegnem rukom u ladicu gdje skrivam cigarete. Izvučem komad hašiša umotan u staniol i držeći ga u šaci odšećem se do kuhinje, koja je bila mala ali meni nekako najugodniji dio moga stana. Izvježbanim pokretima prstiju brzo napravim džoint. Ugrijem mlijeko, ulijem ga u šalicu i ubacim žličicu instant kave, promiješam i dodam šećer. Srknem vruću tekućinu. Opečem se što je bilo za i očekivati. Odložim šalicu na stol, posegnem u ladicu kuhinjskog stola gdje su se nalazile sto četiri karte plus jockeri. Kada se kartalo, kartalo se je u kuhinji. Izvadim karte, odstranim jockere, promiješam i posložim ih po stolu, za pasijans. Znate pasijans, to vam je ona igra gdje slažete karte crna-crvena-crna-crvena… i redom od veće prema manjoj. Na elektroničkim aparatima za igre krila se je pod imenom solitaire. Spreman, zapalio sam džoint i započeo slagati karte, no odneslo me je, zalutao sam, izgubio se u bojama, slikama, brojevima. Žustrim pokretom razbacam karte i zapitam se zašto je zabranjeno biti ovisan o drogama? A možemo biti ovisni o cigareti, alkoholu, moći, vlasti, novcu, automobilu.

Nemam pojma. Ali znam podatak da je godišnja zarada u svijetu najveća od prodaje oružja, i odmah uz bok toj zaradi stoji zarada od prodaje droga. Čitajući novine, slušajući radio i gledajući TV ne mogu se oteti dojmu da je svaka teroristička grupa, svaki oslobodilački pokret i skoro svaki rat financiran prodajom narkotika. Postoje priče koje pričaju o brutalnom razračunavanju mafijaških skupina i državnih represivnih tijela s neovisnim uzgajivačima indice canabis jer bi oni mogli oboriti cijenu i razbiti monopol. Uzgoj maka kontrolira država. Proizvodnju opijata iz maka (opijum, kodein, morfij, heroin) uzele su sebi u zadatak velike farmaceutske kompanije uz potporu države, i velike mafijaške skupine. Kokaina također. Sintetičkih droga također. I uzgoj duhana kontrolira država, ne čudi li vas to? I proizvodnju alkohola.

Nedavno sam pročitao da su Philip Morris i još neke duhanske kompanije osumnjičene za šverc cigaretama, sve u cilju za povećanjem profita.

Nije li čudno da država jednima omogućuje proizvodnju, a drugima zabranjuje i još kažnjava konzumente. Nebrojeno puta pročitao sam u novinama kako se droga prenosi putem diplomatske pošte. - Pojedinci! – graknut će država. Čitao sam i čitam o predsjednicima koji su optuženi za trgovinu narkoticima. Ali nešto se ne sjećam da su osuđeni. Čitao sam i o vojnicima i o policajcima kojima se tajno nije gadio novac u džepu od prodaje droge. Javno, e to je već nešto drugo. Još mi nitko nije valjano objasnio zašto se marihuana, a i svaka druga prirodna, pa i sintetička droga ne bi smjela koristiti da se izmjeni ljudska svijest.

Štetna je. I gomila drugih stvari koje su potpuno legalne štetnije su i opasnije od droga. Jedna od njih je auto. Koliko ljudi godišnje skonča život uslijed prometnih nesreća?

Ima još. Dodaci lijekovima, hrani (boja, aroma, konzervans)…, oružje, ma zar je potrebno još nabrajati?

Ispada da droge nisu zabranjene zbog našeg zdravlja. A zbog čega su onda zabranjene?

i -na kraju svih krajeva-jesi li prestao pušiti?

Stvarno si se potrudio oko ovog teksta. :~)
Komentiranje svake od podtema potrajalo bi predugo, ali ovo ne mogu odoljeti - poznajem svojeg vršnjaka koji se dvaput liječio od ovisnosti o Coca Coli!
Pušenje, to je zapravo jedna od niti koja se proteže kroz cijeli tvoj tekst, za mene je fenomen utoliko što se pušači toliko brane i unaprijed objašnjavaju kako postoje puno gore ovisnosti ili radnje protiv vlastita zdravlja. Nemam ništa protiv toga da ljudi rade nešto što njima šteti, a da su toga svjesni. Nema "sigurnog" života. Nema navike koja se može promijeniti zato jer to žele drugi i nema navike koju ne možeš dokinuti ako to želiš ti, ali moraš biti provociran strahom, od toga nema jačeg motiva.
Valjalo bi pisati i o - strahu. Moderna društva žive od straha. Od neimanja, od krađe imanog, od samoće, od anonimnosti, od obožavatelja, od neuspjeha, od ukradenog uspjeha, od starosti, od neiskustva, od toga da nećemo moći dovoljno daleko pobjeći, na kraju - od toga da nas tamo kamo smo pobjegli neće uspjeti pronaći. :~)

ajoj...strpljivo sam čitala, al nisam sve pročitala! i vraški je točno to o tome kako i gdje živimo. no rekla bih da je to sve veće od nas samih. tko će onda to promijeniti, jer mi ne možemo i ne znamo kako? a upravo smo to "mi" mi stvorili. btw još nitko nije živio a da je preživio! dakle, od nečega se mora umrijeti...jedino je žalosno što umjesto da živimo dobrotu, ljubav i istinskog sebe svi smo mi jedna velika vojska...ljudi! ponekad mi mravi zgledaju drugačije i različitije?

Od ovisnosti, priznajem drogu, alkohol, nikotin, hranu...ostalo su opsesije...od Coca-Cole se itekako moze postati ovisan, jer joj je jedan od sastojaka kofein, pa tako i od kave...opsesija je jedna vrsta poremećaja, a ovisnost je druga...a sol nam je fiziološka potreba...kao što Ruja kaže, teško bi se moglo sve komentirati...ali eto...malo