zavšetak
On je kolje dolje na podu. Topla crvena krv se razlijeva, ne više u potocima već u rijekama krvi. Prividno se kaje i zato odluta u Afriku gdje živi puno godina pomažući bogatima, da opet osiromaše.
A žene? Žene? I dalje ga zanimaju, čak još više nego prije, ali sada je on dosegnuo Boga.
Postavio je pitanje: - Zašto se sve što se dešava nama, ne događa malim i zelenim Marsijancima i postoji li život na Marsu?
Odgovor je bio: - Ne misliš li valjda, da svijet počinje s tobom i zamisli se nad time što su nam preci ostavili u nasljeđe?
Zeleni krokodili škljocaju velikim Nilom. Normalno, pomislio je, zato moram biti opasan, kao u ratu. Ubiti da ne budem ubijen. Nije lijepo, pače nije ni ugodno, ali je tako, a ovo sada je rat. Samo, nadam se da neću morati ubijati, doduše krokodilska koža je na cijeni, no ljudska koža nije ni malo na cijeni. Apsurd! Zar koža ima cijenu?
Kroz oko mu prolazi zašiljeni kolac, polako da ga što bolje osjeti, bol je za njega nemoguća i on otvara usta da ispusti krik, kad mu u usta ulijeće drugi kolac i pribije ga uza zid.
Oko mu curi
Krv mu se lijepi
Dok čeka da umre
Vrisak se širi unutar njega:
Strahotna je pomisao umrijeti
Još strašnije nikad više
Ništavilo je njena težnja
Umire užasnut... Bogovi sviraju anđeli plešu!
- Žene me maze! - viče:
- Ljubavi, ljubav, samo ljubavi trebam!
15.06.2012. u 10:24 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar