Umorni Bukovsky

Znaš Martina, ti si mi bila kao mladenačka tajna. Nitko za tebe nije znao. To se ne govori u vrijeme kad se godine opasno množe. O tebi je najljepši dio u šutnji. Pa, ja sam ozbiljni čovjek da bih bio zaljubljen. Krio sam tebe, i krio sam svoj pogled, svoje oči.. krio sam se u ribičiji uz rijeke, u čitanju , u usamljenim šetnjama, u kartama. Možda sam to radio nevješto, možda su vidjeli da volim, ali sam odgovarao da ne volim, da, tko se zaljubljuje u mojim godinama, da je to smiješno, da li me je netko vidio s nekim itd..
Krio sam svoju ljubav od drugih, da je ne bih morao dijeliti…
I onda je došao kraj ( ''Mislim na tebe!''….. rečenica s kojom si se oprostila, a s koliko ironije i licemjerja je rečena ova antologijska rečenica, u jednom, zaista, teškom trenutku ). Zastori su se podigli i jedna je maska pala ( govorila si; ja sam jedna topla, nježna, poželjna, vjerna i odana žena?! ) .
Poslala si mi najgori dio sebe. najgore riječi, i najgore emocije. Nisi mogla pričekati da se smiriš od bola za gubitkom, željela si pisati dok ti je smrt i bol za bliskom osobom svježa da bi mogla biti otrovnija . Znaš ti lijepo opisati vrhove vulkana u Etiopiji i hladne noći libijske pustinje i dunavske otoke, ali ti ne znaš pisati o čovjeku, ti nisi nikad zavirila u nečju dušu a da nisi vidjela nešto ružno u njoj…
Više nisi moja tajna, više nisi moja ljubav. Zovem prijatelje i pokazujem im tvoju sliku, sve one slike gdje si lijepa i slobodna, onu moju sliku, sliku samo za mene ( kad me pitaju tko je to odgovaram; jedna pička! ), zovem prijateljice da čitaju tvoja i moja pisma. Hoću te razdijeliti na tisuće komadića tko da nestaneš kao prašina zbrisana vjetrom po ovim mojim poljima i koja će ponovo na proljeće biti zaorana s dubokim brazdam i s jakom traktorima Gledam u poruke i vidim upute:
„ Očisti! Izbriši! Uništi kopiju!“
Neću tako. Hoću da te drugi raznesu iz mog srca, da te nestane po tuđim krovovima, tuđim dvorištima, oranicama i da svaki komadić bude detaljno zbrisan za sva vremena…
Što sam ja od tebe tražio?!
Gdje sam ti stajao na putu, na toj tvojoj širokoj cesti?
Zašto ti je trebalo jedno onakvo pismo?!
Tko si ti meni?
Što ti imaš s ove dvije žalosne vrbe pred mojom kućom? S tri ogromna stara oraha, iza kuće, uz potok, sa cvijećem u mojoj sobi, s ožiljcima i grubom kožom na tijelu, s umornim nekad lijepim rukama? Što ti imaš s mojim ubijenim prijateljima, i mojim prijateljima koji su sami sebi presudili, koji se još ubijaju?
Što ti imaš s onom skitnicom koju sam nekad poznavao?
Kakvo si ti izmijenjeno stanje, i nastranost u prirodi. Ti si mutacija koja je izmakla kontroli.
Neka ti bude to lijepo tijelo, izumireš iznutra. To je dubinski smrad. Nafta. Napuštena bušotina. Cijeli tvoj organizam je jedan rak i bol koju nanosiš nije prirodna, to su otrovi alkemije, ružna magija koju nisi nikad znala ni nositi, ni kontrolirati. Možeš ti imati najljepše noge i najprofinjeniji dekolte i uske haljine, i možeš imati mnogo fakulteta i znati desetke jezika i biti jako pametna, ali to ništa nije tvoje, to je društveno, ti si društveno vlasništvo, ti si plaćenik. Čak si i za emocije plaćena. Cijelo vrijeme nekom pripadaš i s tobom netko raspolaže. Ti nisi roba s greškom, dapače, ti si tražena roba ali bez svojstva, bez samosvijesti, bez osobnosti.
Ti si profesionalna, plaćenička dekoracija.
Ti si TV proslava nove godine, praznički slet, okićeni bor na trgu.
Komu je tvoja ljepota i tvoja pamet uljepšala život za cijeli život? Tko se sjeća lanjske dekoracije, ukrasnih papira i balona s dočeka?
Ti si manekenska šetnja ulicama velegrada za jedno večer, za jednu večeru, za jedno piće, za jednu cigaretu i jedan jutarnji pogled u prazno, i jedno jutarnje pitanje; Tko si ti, što ja tu radim? S kim sam ja to ove noći, s kim sam ja to?
Sva tvoja putovanja završavaju u tebi, sve tvoje slike i sjećanja završavaju u tvom kaosu, u depresiji sa starom ili novom piletinom, jer ti si….otrovna, samo jednom jestiva, tvoje kurvanje ima svoju cijenu koju ćeš tek platiti, platiti ćeš negdje u nekom ludilu…..
I dok sam te nosio, dok sam mislio da ćeš me pustiti u svoje srce da ti pomognem vidjeti, da budem tvoje oko i tvoj osmjeh ti si se užasnula od sebe a meni napisala da me se plašiš.
Ja sam se trebao plašiti tebe, tvog kaosa, tvoje cijene na tržištu, tog blata na toj tvojoj širokoj cesti. Nisam se plašio jer ja sam stvaran, nepromjenjiv, konstanta i jer je ova duša ponijela dosta iskustva i jer sam ti došao s maslinovom granom bez ijedne zle misli i pun divljenja. ( Nikad nisam pomislio ni da ćemo se sresti ! )
Oštetila si me, poslala si hrpu nepoznatog otrova na moju adresu bez ijednog razloga, valjda je to u tvom svijetu normalno i jače od tebe, jače od svega, jače od postojanja stvarnosti, od postojanja smisla….istine.
Tko zna što je to zaista bilo?
I gdje je sredina? Istina? Svjetlo? Izlaz?

I ja mislim na tebe, ružno se… cereći. Kao budala…
... tužno i grozno.
Medo Koji Sjedi