male tajne

Neću te više pitati
Sa kim sada plešeš, ionako se svodi na ples sa samim sobom.
Ona karirana fotelja, sad je nekom dekom prekrivena
I zauvijek isključena uspomena.
Kao i obično, istina, tvoja i moja,
Jednom će se naći na pola puta, bez nas, kao pouka, za neku drugu priču,
Za nečije druge ukradene noći,
Za bijeg, za snove, za sve ono što me nekad davno činilo čovjekom na okupu.
I što je obećavalo ono malo traženo – svaku noć i dan samo za nas.
Ovo nije ljubavna pjesma.
Znaš li kako je kad ti ožiljci nabubre i puknu?
Kad ti bol liže tijelo licemjernim osmijehom…
Kad ti ostane samo nada da će Svemir čuti tihu molitvu
I sa dobrim osjećajem u grudima čekati leden i smiren Glas čuvara
I njegov poziv da ga slijedimo, koračamo dok se ne pretvorimo u nesvjesno
I utisnemo u beskonačan tok vremena.
Povijest pišu pobjednici.
A vrijeme uvijek pobjeđuje.
Stopljeni u beznačaj istog, cirkuliramo u njegovoj putanji
Između zadanih okvira snova.
Očekujući buđenje, za nas, u nesvjesnom Početku, možda socijalnog momenta poput rođenja,
Gdje će nam se na ovaj ili onaj način, misli nanovo savršeno spojiti, ispunjući onaj osjećaj praznine i nedostatnosti sa kojim odrastamo.
I nema tu zbogom – priča smo koja se ponavlja, svaki put u novom ruhu.
U novim tijelima i novom početku, prepoznat ćemo se…