pisati pisma, pričati priče

- Imam karte, rekao je. - Ideš?

Pjevač kojeg nisam nešto posebno bila željna, dvorana u kojoj odavno nisam bila, muškarac toliko mlađi da je bilo nevjerojatno da ću pristati. Ipak, jesam.

Došao je po mene. Iz drugog grada. Prisustvovao navlačenju sandala, mjerkajući malu plavu haljinu koju sam prvi put obukla. To nije znao, da je prvi put. Nije znao ni da je još puno toga prvi put: pjevač, strah od tuđih pogleda, vidi li se koliko sam starija, vidi li se da mi nije ni sin, ni mlađi brat, ni...

A prije toga između nas: riječi, riječi, smijeh, smijeh, radost, radost. Veza snažna, duboka, duhovna, mentalna, emocionalna. Tijela smo isključili iz igre.

Ne znam reći zašto smo to učinili, ali odmah sam znala: ne privlači me, ne želim seks s njim. I to sam mu rekla. Čak sam dodala: nije do tebe, vjerojatno sam ostarila.

Složio se s onim o seksu, ne s onim o starenju. Ali oboje treba uzeti u obzir:)

I dok mi se glazba uvlačila u kosu i dvorana se plavila bojom moje male haljine, hvatala sam njegove rubne poglede. Nikad me prije nitko nije tako gledao: posjedovao me je pogledom, grlio me je njime, ali nije ulazio u mene. Može li se to?

A onda sam se spotaknula pri izlasku, tek na djelić sekunde, zaista slučajno. - Uhvati me za ruku, rekao je. Učinila sam to bojažljivo. Ali, bez razloga. Jer, želje i dalje nije bilo.

Još je nema. Pamtim nekoliko važnih muškaraca, pamtim oči onih koji su me voljeli. Ljubav je uvijek u očima, a tek se kasnije spušta u prste, širi dlanovima, drhti u bedrima.

Pamtim one koji su me voljeli, pamtim one koje sam voljela. Pamtim razdiruće strasti, bol u trbuhu nakon razdvajanja. Ali nitko me nikad nije pazio poput ovog muškarca. Na koncertu i izvan njega. Na ulici, u restoranu, u stranoj zemlji. Zna sve o meni: što bih jela, što bih pila, što bih slušala, kojim bih putem koračala, o čemu razmišljam, jesam li ljuta, jesam li sretna, jesam li (ne)ozbiljna.

No, želje nema. Ne osjećam ga u krilu, čak bih se zaklela da ni on mene ne želi. Ne znam što smo to učinili jedno drugom, ali nastavljamo to dalje činiti.

U dobrom blogu, baš kao i u dobrom životu, nitko ne plače.

možda je to jednostavno, ono nešto više :)

zvuči krasno....a želja, tko zna, ona se ne planira, ne dogovara...
jednostavno uživaj u onome što jest ne razmišljajući o onome što nije :))

upoznala sam dečka mlađeg petnajstak godina od mene, i otišli na lijepu romantičnu večer,
jbga sad mi žao kaj sam ga odkantala.-(
jbmti konzervativni odgoj i kaj će misliti okolina,
e za prolivenim mlijekom se ne plaće...

Ovo je toliko tipično da ne znam ima li smisla uopće išta reći.
On - dobrica, savršeno ponašanje, želi je.
Ona - nezainteresirana (dobrim dijelom upravo zato što je on dobrica), uz to i uvjerena da zna što on želi i ne želi. Jer joj bolje paše da je on ne želi (da joj se ne bi slučajno uzburkalo pokoje uvjerenje o samoj sebi).

I svidjelo ti se to ili ne, ali unfair si prema njemu. Ti bi i bila s njim i ne bi, sve istovremeno. Bez uvrede, molim - ali zaista tipično.

u kojem smislu tipično? zar ne bi bilo tipičnije da su na prvom, drugom ili trećem dejtu obavili hopa cupa bez obzira osjećaju li privlačnost ili ne?

Skini tu plavu haljinu pred njim i pusti da te mazi pa će se želja javiti.

Ljubav može biti duboka! Sex je samo forma!

pa to je krasno...

padam u nesvijest

:((( a fakat bzvze..a tak bi ineteresantno moglo biti

Zašto bismo svaki odnos trebali otjelesniti :-)).