Umorni Bukovsky

Nad selo su se spustili oblaci. Ne jutros. Ne jučer. Ne ove godine. Na selo su se spustili oblaci. Tamni, gusti, opasni. Nitko ih ne gleda, nitko ih ne vidi, nikoga ne brinu. Ponekad se samo neki ljudi oštrijeg uma pitaju da li ih uopće treba vidjeti, pa se okrene susjedu i pita ga:
'' Jesu li ovi oblaci što ih ja vidim vidljivi?«
'' Koji oblaci? ''
I ponovo uzmu kosilicu, obojica, i ponovo kose…kose.
To nisu dobri znaci. Simboli su to zla i nemira, poplava i bujica, odrona i klizišta.
» Nađite mi 50 pravednika i spasit ću selo.«
» Nađite mi 50 pravednika i spasit ću grad…državu…svijet! »
Ma, tko želi tražiti? Po čijem kriteriju? Tko će izabrati? Tko će biti izabran? Tko?
Nađite mi jednog pravednika da bi mu prepustili pravo tražiti njih 50.
Nema potrebe, jer zatvorimo misli, dušu i oči, prozore, prekrijemo bunare, spustimo rampe na ulazu u šumu i sunce nam grije lice, ruke, krovove, usjeve, njive, potoke, ceste, mostove, tv programe, izbore.
Mi smo slobodan narod u izgubljenoj zemlji.
» Imaš psa? Ili konje?
» Ne, imam brata. I susjede.«
I pritegnem jednu rupu na opasaču. Debeli se trbuh sporo presavije preko njega i rukom ga malo podignem… Zadovoljno, svakodnevno, uspješno, usputno.
Pokušavao sam govoriti o oblaku, uzeli su mi glas, htio sam pisati, rekli su mi da nemaju vremena i da je moje vrijeme prošlo, htio sam psovati, otjerali su me kao divlje pse kojih je sve više ali nisu naši. Tuđi avlijaneri u mom dvorištu.
Divlji psi dolaze jer im odgovaraju ljudi. Ili su došli s ljudima koji im odgovaraju.
Ja sam bio njihov. Seoski. I svoj. To je naopako. To nije dobar znak!
Uzeo sam svoju iznošenu torbu sa svim uspomenama i krenuo tražiti rijeku na kojoj je jutarnja magla i ne vidim oblaka, nekamo sam krenu jer moram hodati…moram ići…moram odlaziti i vraćati se bez reda vožnje
Pomislio sam da sam ja dio oblaka. Nisam. Oblak me ne bi pustio. To je dobar znak.
I evo me ovdje u ovom pred kišnom danu.
Izvadio sam zubalo, stavio ga u tuđu čašu, u tuđu vodu, u tuđoj zemlji.
Pokraj noge je torba. Na njoj piše 63!
Izmjerio sam puls. 63! Slavonsko srce još kuca ritmično i snažno.
I legao sam u novi krevet. Dopodnevni odmor. Prognanik kojeg nitko nije otjerao. Prognanik koji je pozvan da u miru proživi ovaj ostatak svog sna o domovini i ljubavi.
Za onog tko zna voljeti, žena i domovina uvijek idu zajedno.
Drugačije je uzalud potrošen put.
I da…po trnju i do mudrosti koju treba dostojno dočekati.
( meni su strašne daljine i osam kilometra od mog sela a i kad se premjestim ispod svoje žalosne vrbe pod susjedov orah )

P.S.Vidim da pada kiša, vidim da su slova mokra i raskvašena, blatna, da su slova kišovita i prolazna.
Ima li još drugdje oblaka koje nitko ne vidi?

Nadopuni informacije!

svi smo mi medo vidljivo ne vidljivi oblaci u virtualnom svijetu,putujemo,grmimo,stvaramo oblike,isplačemo kišu,nastavimo putovanje,prividno nestanemo a duga je fenomen koji neki ostavljaju

Duga mi je sve blijeđa. Nekakv blijedi akvarel na poznatom nebu.

Što misliš, X-100, da li bi mogli prodati nebo...ili dugu?

volim gledati u oblake, kad ležim paralelna s nebom :)

lažni trgovci medo prodaju svašta,medo mi smo i nebo i osmijeh i sve što možeš zamisliti

Meija, ti voliš sve u paketu što dolazi s oblacima. Za kišu si veći nekoliko puta to rekla.

na kvatriću bila birtija znakovitog naziva,DAJ DAM

X-100, a ako nas više ne mogu zamisliti?

a ja ti, Medonjo, sve volim u paketu :)
i ne moraju biti kišni oblaci. volim i one guste u kojima se prelama sunce, i pahuljaste....i još uvijek u njima tražim oku prepoznatljive oblike :)

Znam. daj-dam. Cijene umjerene za ono doba, ako ne i niže. A društvo? Svjetsko. Od vašarđija, kockara, boema... pa do mene.

netko zamisli nas,mene,tebe bez onog daj dam

Ja volim potoke. Nemam pojma zašto. Možda zbog izvora?!

a medo,kurve,policajci,špijuni i ko zna ko sve ne,a opet svi stali unutra

Prodam 2 kg krumpira i odem u daj-dam na dva konjaka. Zarada? Za pozitiva nulu trebam prodato još dva kg. I tako vašarim cijeli dan.

Kvatrić je bio i ostao legenda.

mene taj put odmah asocira na put ka...swanu! prousta i njegove okuse, mirise...sjećanja i duše koje žive dulje...od njih samih (događaja)!

Mene sve asocira na bolesnog stepskog vuka. Na njegovu sjenu koja se izgubila zbog oblaka.

a mene na osmijeh mona lise

Je si li čitao da su pronašli kostur Mona Lize? Baš bih ga volio vidjeti.

ipak moram se zabrinuti kada pročitam ovakvo nešto, a da nije napisano od profesionalnog pisca za školsku lektiru, jer to znači da su blogeri postali iskreni i emotivni, a to ne prolazi bez posljedica na ovome sajtu.

osmijeh je tajna medo ne kosti

muško?žensko?autor?

Stari, ako sam kriv za uzroke, uzet ću i posljedice. Komplet internetskog djelovanja.

Iskreno i bez emocija: Mene jebe promjena vremena svih vrsta i onda mi je krivo i sunce, i oblaci, i mona Liza i gospa Jela. I Štef!

stalna jedino promjena jest, ne znam na latinskom...

Stari, promjene su inače progres, Ali naše promjene nose mudro i uzvišeno ime: starost!

Starost je već tu
što ću sa njom?

Tebe će, Stari, u stilu tvog života, prekriti crvenom zemljom. Nećeš napustiti svoje ideale bez obzira na promjene.

nasmijat se stari,bar ja

Medo, nema više komunizma niti kao ideje, ako se zapitaš zašto, zato jer nema više niti komunista, ljudi što podliježu vlastitoj kritici i samokritici, koji su spremni za opći napredak dati i svoje živote, a bome i tuđe uzeti, sada je sve razvodnjeno, glavno neka se preživi, makar i u ropstvu u kojemu nas drže bankari i vlasodršci, vrijeme je ugasiti svijetlo!

romane, ti si još mlad...

Tvoj uradak i Mozart u pozadini. Oblaci dolaze i odlaze. Savršeno. (ako smijem reći)
http://www.youtube.com/watch?v=FlYgjyYvQ2o

Goro, savršen je zvuk malog izvora skrivenog u travi u sjenci starog hrasta u hrastovoj debeloj hladovini. Negdje u Nigdjezemskoj.

" Svijet se kaže šuma "

Meni je danas savršeno i u Ovdjezemskoj. Ne znam zašto. I ne pitam se. Živjeli ovakvi trenuci.

Treba zapamtiti frekvenciju ( 101 MH ). Živjeli!