vjetar i visine

Stajala je na onom mjestu spokoja
iako je tu koprenu lomila kiša.
Postojala je. Mirna i kamena.
Mokra i potpuno prazna...
Samo drhtaj zjenice bio je znak
da se netko približava,
ali  njena sjena ostade dio mraka...
Gledala je kako izlazi iz auta,
sa rukom preko ženskog ramena...
Kako kiša ljepi prste o njihova lica,
kako se smiju pod zagrljajem oblaka.
Nije htjela ništa. Niti biti ta žena,
niti biti kraj njega...
Ona to nije znala,
davati sve za ništa.
Veseli dvojac ušao je u stan,
a ona ostala dio mraka.
Kroz zatvorene oči sama si je rekla:
"Dobro je...samo da udahnem zrak...."