3,2,1
bacih pogled na sat...piše 3:21... odborjavanje počinje, ovdje pred hrpom stranaca na toliko načina sličnih meni. Da odbrojavanje koje tako vješto manevriram svakim pogledom u ogledalo. Kad kažem sama sebi da previše pričem, a pod haubom alkoholnih para vješam prljavi veš kao svjetla Las Vegasa. Da, istina je sama sam! Istina je da nisam niti jedno prokleto Valentinovo dobila poljubac... Kažu poklon je važan... Aha...neš ti originalnosti, uđeš platiš odeš... Razmišljala sam danas što bih kupila nekog da je blizu moje sjene... Veliko ništa, ali rastegla bi mu kožu na licu u osmjeh kao nikad do sad... donjela bih mu vrečicu šečera i prosula na dlan i rekla da je to moja srž koja čeka da je pospremi u sebe... Rekla bih ili napisala nešto što ne postoji u trgovinama donjeg veša što će istu večer krasiti parket pokraj kreveta... Svake godine ponavljam da mrzim Valentinovo, a i imam dobar razlog... Lutam po sebi, umjesto da lutam po nečijoj koži. Prelijev info. Ne prate prsti tijek svijesti. Tako je i iznutra, sama sebe ne mogu uhvatiti u dosljednosti osjećaja a kako bi li me shvatio taj netko, zvani drugo ja...Počela sam sa 321... ali nisam skočila! Nisam izvila kralježnicu u šprint i ostavila oblak prašine...Kukavica sam da budem lovac...da napnem ove oči sivih oblaka i tanka struka i nekog bubnem po mozgu... Presnažana sam da budem lovina, iste oči tad stavim u funkciju i postaju oganj... I onda se mirim sa ostatkom ručak od prekjučer, pokušavam podgrijavati nešto što je odavno isparilo,...a pare i mirisi smjeha sada djelim svaki put s isitm muškarcem bez lica, koji je zaljepljen na stražnjoj strani mojih kapaka. Koliko li moje misli mogu bacti na bolest kad ih ne straši smrt ili udarac šake o lice, a izjava "volim te " samo jednom se prošetala mojim licem... Oh kako se opirem, "don' wanna go there!" skvići ona djevočica rastganih udova duše...A žena u meni moli i prosi: kreni zaboga, kreni više!
15.02.2005. u 3:38 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar