vjetar i visine

Poznat mi je ovaj stadij... stadij euforije, kada gomila riječi traži put ka papiru i savršenom skladu sa konzumacijom inspiracije... Šetah prema kućnim vratima i razmišljam kako upotrijebiti tu bujicu, kako je skontrolirati u uzdama osjećaja, sadašnjih ili prošlih...svršenih i još gorećih... Sa rukama zabijenih u džepove i očima bačenim na tlo, uzdahnem i podignem glavu prema nebu. Mjesec su oteli oblaci. I onda se sjetim! Takva ista je bila noć kad ljubila sam...iskreno i požudno, pomalo sramno, al zamamno... jednom samo, kad ljubila sam ženu...
Bila je prekrasna... Pantera sklupčana na separeu. Osjećala sam se nadnaravno jer su pogledi njeni bili na mojem tjelu... Plesala sam baš kao i uvijek, sa dušom, bez oklijevanja, bez srama i bez namjere... bez svega što je upravo ona htjela. Bila je ona, ona je krivac potresu u mojoj jezgri, u onim esencijalnim gredama što drže cijelu konstrukciju. Lijepo sam zakačila o svoju 100% sigurnost... Zavela me kao i svakog drugog muškarca, samo što ja nisam muško... I baš zbog toga nisam išla do kraja...
Ali morala sam! Morala sam okusiti njenu kožu, i mekoću usana. Morala sam prijeći onu liniju, a ostati na moralnom... Pa samo volim ljepotu, a ona je prebožanska... Te noći kada je mjesec bio pod opsadom teških nimbusa proklela sam svoju ispravnost, kojoj toliko težim... Proklela sam sva moralna zdanja što su iznikla u meni, jer voljela bih je dugo...dugo u noć, i kroz svitanja. Voljela bih je slasno, bez traženja i pitanja, voljela bih je bezuvjetno, tiho i glasno, voljela bih je baš kao taj lik bez lica sa one strane ogledala, kao nepoznatog i savršenog muškarca mog života ...