Sve i ništa

...mrak je padao, a njoj je padalo na pamet da bi bilo dobro vratit se kod nje u stan iz kojeg smo bili izašli prije kojih pola sata i u kojem sam boravio bez prekida zadnjih pet dana, skupa sa njezinim akvarijem punih nekih ribica koje sam nagovarao snagom pijanih misli da se pojebu dok je ona spavala sjebana i izjebana, sjebana zbog nečega od prije, izjebana od strane mene maloprije, ali ribice su sretno plutale, živo je nih bolila ona stvar za sve, pa sam im dao imena, ali i to je bio mukotrpan posao jer je trebalo napraviti popis istih, i taman kad bi se smirile i ja ih počeo brojati, počele su preko cijelog usranog akavarija naganjati jednu drugu. Skrenuo sam misli na neku ptičicu koja je nonstop letjela po krletci i koja je nesmiljeno cvrkutala, do besvijesti. Razlog takvom cvrkutu je bio taj što je luda koju sam maloprije izjebao držala istu u mraku, u podrumu, dva mjeseca i kad je konačno pustila na svjetlo ova je podivljala od sreće. Promatrao sam je i bavio se mišlju da je razapnem na ogromnu stabljiku drva života. Lijepa pjesnička slika - polagana smrt poludjele ptičice na drvu života. Nisam mogao biti toliko okrutan, na kraju krajeva, nije ona kriva za liječenje ljudske gluposti na njoj. Pitao sam se da ludu zatvorim recimo na dva mjeseca u ormar i pustim je na svjetlo da li bi se jebala bjesomučno i do besvijesti kao ova jadna ptičica koje mi je bilo žao, ali koja me je iritirala. Kao dodatak zvjerinjaku imala je neko crno, mršavo pseto, ogromnih ušiju i prednjih šapa na ''o''. Zvala ga je Kong, ali koliko sam primjetio slabo se odazivao na to ime. Za njega mi je objasnila da ga je odvezala ispred nekog dućana pred koji mjesec i odvela ga sa sobom u stan. Polako se slagao mozaik njenog ludila, koje je upotpunjavalo pet mačaka, čistokrvnih kontejnerašica koje je držala na balkon i koje su greble šapama po staklu, valjda očekujući da se smilujem i da ih pustim u stan. Htio sam to uraditi, ali onaj trenutak kad sam odškrinuo balkonska vrata zapljusnuo me smrad mačjih govana, pa sam odustao zbog higijenskih razloga od poriva oslobađanja. Kong je došetao do mene, sjeo, gledao me velikim očima i micao repom lijevo desno..Želiš vani stari, pitao sam ga, našao povodac, stavio ga i krenuli smo vani, izašli smo iz stana, on je napravio par koraka, a onda je zastao kao ukopan, okrenuo se i gotovo me odvukao do stana. Sranje. Bio sam zatvoren u stanu sa ženom sumnjivog psihičkog zdravlja i njezinim zvjerinjakom od kojeg sam se bojao zaspati. I nije mi preostalo ništa drugo, nego da se napijem i čekam. Čekam trenutak u kojem će bljesnuti zrnce njezina zdravog razuma, ali nije ništa bljesnulo sem želje za jebanjem i jebanjem i to jebanje je bilo jako dobro, gnjezdila mi je pičku na kurcu, štrcala svoju jebovinu po meni i stalno se smijala. Zapravo kad razmislim malo bolje, samo se jebala i samo je spavala. Razgovor je bio na minimalcu, bio sam u rangu kućnog ljubimca, zaduženog za reprodukciju razvrata.
A onda smo izašli vanka, konačno, gledao sam tamu kako se spušta oko nas, gledao sam ljude, udisao onaj govnjavi kraj jeseni u sebe, miris pečenih kestena, ljude u kaputima, tu negdje oko nas se šuljao Božić i na dobro će nam doći, sjeli smo u kafić, naručili smo ona čaj sa rumom, ja dupli konjak sa pivom, šutjeli smo igledali smo ljude kroz nas same.
Kako se zoveš, pitala me je u pauzi između dva gutljaja čaja sa rumom, a ja sam čuo i gledao tamnu jesen kroz stakla, kiša je počela padati, a neki mladi par je ušao, bili su sretni i cijepljeni od stvarnosti....

tuzna prica ...

Šmrc.

ne placem .. ne trebamo bit sarkasticni .. al je tuzna .. podsjeca na izgubljene duse ...

Nosila je bijesnu tugu u očima,
poput podmukle boje mora
prije nevere, prije podivljalih vjetrova
i plesa tisuća kapljica na oštrim hridima.

Nosila je snove koje su sada suze nagrizale
suze su smijale i polako rastavljale iste
na njihove sastavne dijelove, na boje i čežnje,
na nadu, molitve tihe i svečana obećanja.

Sada nosi samo prazninu u srcu,
ponekad poznati zvuk vjetra
na poklon joj nosi poznat miris boli,
rane njene gladne su soli.

tuzna je ova ...

tuzna i puna ponosa ...

Dugo, dugo su za njom
odjekivali koraci ljubavi,
nekad slatke, nekad bolne,
nekad čeznutljive,
teško dobijenu uz mnogo teške borbe.
Ljubav kao slijepac sa bijelim štapom,
ljubav kao slani okus davnih ljeta,
ljubav kao pokora, nikad katarza.
Dugo se pridiže nakon pada.
Najviše boli iz blata gledati sreću
koja je ne tako davno bila na njoj.
Ne postoji ništa osim tužne glazbe
na njenim dlanovima, ispraznim pokretima
i strahom od noći ispunjenih bez onog 'volim te'....

mozda .. mozda je tako ..
mozda zivi u zabludi ..
mozda je tupa sjena ..
koja jos mase
rukama i nogama ..
mozda ..
sve je tako i tako mozda ..
mozda zeli ostat ona
koja je bila sve ovo vrijeme ..
mozda se ne zeli mijenjat ..
mozda ...

da .. mozda ...

Vidjeti ćemo se jednom i kazat ću ti da te volim ( jer smo se voljeli jednom ),
opet ćemo slušati glazbu, nenametljivu, poput slučajnih dodira,
poput tog slučajnog popodneva, i slučajnog pogleda u kome je bilo sve
samo ne slučajnosti.
Vidjet ćemo se jednom i šetati po kiši, smijati se užurbanim ljudima ispod kišobrana,
zastati i gledati kapi kako klize niz obraze, sasvim slučajno, sasvim nenamjerno.
Rastat ćemo se jednom, sa mirisom novog proljeća u zraku,
imeđu vriske razigrane djece i mirisa lipa niz koje se pruža ljeto puno života,
ljeto bez mirisa, okusa i boja....

rastanak , bi bio
savrsen pocetak
kako se rastat ... u sutnji ..
moze li se to ?

kazu da je sutnja zlato
za mene je okov ..
lanac
oko vrata
oko cijelog tijela ..
mozes li skinut okove oko mene ?

ispricavam se tebi ..
hbs jer sam ispucala dio sebe ..
al , veliko ti hvala na tome !

Vidiš da nisi šutjela.
I da si skinula okove.
I da možeš bez okova.
A sada dijete izgubljeno među snovima idi sa mirom u ostatak noći, sa osmijehom na usnama.

hvala , jos jednom
iako iz mene liju sad potoci
al , valjda je tako trebalo biti ...

Plači dijete, plači i pročisti se. Stopi svu bol u suze i samo pusti neka klize.
Nikad se ne pamti nepovrat u kojem nestaju....