vjetar i visine

Gledala sam u pukotinu u asfaltu, dok je bura šibala svoje. Carovao je muk. Riječi su zamrle u grlu. Zapele o jedini razumljivi zvuk molitve svečenika i svjetlost svijeća koje su umrle na buri. Umrle, baš kao i on.  Čovjek, star. Čovjek, meni nepoznat. Čovjek, otac mog mladog prijatelja.
Gledala sam po svojoj okolini. Tražila nešto drugačije po nebu i tlu. Ali nisam našla. Sve je baš kao i jučer. Dan sa malo sunca. Nebo sa nešto putujućih oblaka. I bura. Desno od gomile u kojoj sam se i sama nalazila stajao je red ljudi koji su pred sobom nosili vjence. Znak počasti za čovjeka kojeg nisam nikada vidjela. Fotografija u novinama pod naslovom "osmrtnice" se ne računa. Čulo se "amen". Pretih. Prebolan. Prestvaran. I baš kad sam pomislila, da ja mogu proći ovaj dan bez suza, eto ti izazova.  Gospođe su počele izlaziti. Tišinu je ubio zvuk trube... Počelo me sjeći, ali držala sam volan svojih emocija čvrsto u rukama. "Neću plakati!" -vrištilo je iz mene. Vrištilo je nečujno u tom zimskom popodnevu.
Šetala sam sporo, kao i svi. Pratila gomilu i svijeće, kao i svi. Pratili smo smrt. Tijelo. Bezdušje. Simbol jedne ljubavi, jednog života, jednog osmjeha. I stigli pred rupu u zemlji. Bura je dražila kožu dlanova i omela me u praćenju riječi svećenika. Nisam ih ni željela čuti. Nisam ni željela biti tamo. Žena pokojnika bila je toliko satrana, da sam htjela trčati daleko od tog mjesta da ta bol i tuga ne preleti na mene. Htjela sam, ali ostala sam. Stajala sam među grobovima sa grupom prijatelja, čekala da zapjevam pjesmu. Moj prijatelj, čijeg oca pokapaju, zamolio je da se otpjevamo... Otac, tata,...moj stari. Zabolilo me. Snažno. Pred par tjedana toliko sam mrzila svog oca! Nisam progovarala riječi s njim. A sada bih htjela da je tu. Da me čuva od ove neopisive tuge što se ugnjezila na licu udovice i ne odlazi. Ukamenila se i razbija sve konstruktivno i stabilno. O tata! Čuvaj me! O Bože, hvala ti što nisam na mjestu mog prijatelja. Bolje on nego ja... Bila sam sebična, koliko god to ljudsko biće može biti. Trebala bih žaliti zbog toga, ali samo osjećam lagodnost, što nisam ja ta koja mora biti jaka i nositi svoju majku da baca latice u rupu u zemlji.
Prošlo je. Sad je večer, noć. Sad idem na počinak. Cjeli dan osmjeh nije silazio s lica. Baš zato jer volim biti tu, i volim da su oni tu. I da se nikad to ne promjeni. Ali hoće... A ja još nisam spremna... Neću nikada ni biti....