ljubav je tužna

Treperenje sunca
I stol u kutu za dvoje –
Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,
Drago, jedino moje?!

Mjesece ljubav je ù meni rasla,
Al nikom to ne htjedoh reći.
Bio sam sâm, ispijen od čežnja,
A tako blizu sreći.

Da l' mogo sam slutiti ovoga jutra,
Blijed još od probdite noći,
Da ću ti šaptati riječi,
Sanjanje u samoći?

I da ću tog jutra, što će se vječno
U riznici srca da zlati,
Naić na ruku toplu i spremnu
Da stisak mi dršćući vrati?.

Gle duplu votku poslije kiše
Puna je kapi pa se njišem.
Votka po votka, k tom još dupla
I ja sam drven poput trupla.
Kad se probudim ispod stola
Votka još uvijek mnome kola.
Kroz glavu mitada prođe prvo:
"Jesam li čovjek ili, ili drvo?"

Prijevod sa hrvatskog na ruski: Nadreždana Svepopilovskaja