Umorni Bukovsky

Zove Jure Jozu. U Široki:
-Jozo, dolazi, naša sam ti poso!
- Koji poso?
- U Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti.
- Pa ti si lud! Znaš da ne znam pravo ni pisat.
- Jebalo te pisanje. Ne za dopisnog, već za redovnog člana!

Ova mala duhovitost mi je dala ideju. Naime , kaj? U Hrvatskoj je evidentan nedostatak kvalitetnih književnika. Moj prijedlog bi bio da Nekavo Vladino vijeće za imenovanje donese odluku da se dvadesetak došljaka s tajanstvenom i nepoznatom prošloću u susjedim državama ( prostorima ), koji su našli svoj mir i kruh kod nas, imenuje te ljude Velikim i Ozbiljnim književnicima. Nema veze što nisu ništa pisala. Nitko, ionako ništa ne čita. Bitno je da naše Društvo Književnika dobije 20-tak novih književnika koji bi, automatikom, postali i akademici.
Isto tako moj se prijedlog odnosi i na Crkvu. Crkva stalno kuka da im fali svećenika. I eto jednostavnog rješenja. Sabor imenuje 50 svećenika iz roda hercegovačkog u red isusovački, a 50 svećenika iz roda bosanskog u red petrovaca . I ovce na broju i vuci siti.
Naša država ionako nalikuje na veliki svatovski šator, na veliku svadbu s posebnim gostima u velikom dnevnom boravku. Pod šatorom se okupilo svakakvo društvo. Ispočetaka su nam svirci svirali: " Ne može nam nitko ništa " a poslije ponoći smo se pokefali između sebe. Svatko ima nekog svog za prebiti. Ti naši svatovi- država, kao i svaki svatovi imaju svoje pijane, vesele, uvažene, svoje kumove, djeverove, slavljenike, svoju bezimenu rulju, Starog Svata, svoje satove i svoj nakit..
svoje obećanja i svoje veliko " DA ".
I sigurno da će na kraju netko biti jeben. U zoru.
I da to neće biti prvi put.

Svirci moji, valja poći, možda zorom griješni ljudi odlaze u raj?!

"Svirci moji, još je rano, tek je prošlo tri.
Još je noć pod jorgovanom. Tamo ona spi.
Još je slušam kako diše, jorgovanom sve miriše,
neće biti, nikad više, to što noćas bi."
( ovo je pjesma o domovini )

Medo, a tvoja poezija na svadbi. Jel' poput erosa sjemena? Važno da niko ne ode pošten doma.

Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?

Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.

Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.

Eto, Dudh, to je moja poezija na svadbi. Jedna jedina jebena kap.

Drago mi je da si izabrao Dobrišu. Mislim da ni susjedi ne bi imali što zamjeriti.

dobar si ti, međede, jel?

" Pošten, strog i pravedan."