Sve i ništa

Isti si on, pljunuti, a taman sam tada pljunio u wc-školjku

Sadržaj iz grla, smeđezelenkasti , nakupinu duhana, alkohola,

Nakupinu smeća koju svakodnevno udišem, vratio sam se u dnevni boravak,

sjedila je za stolom, među hrpom raznoraznih papira,

ispisanih kemijskom olovkom, otvorenim dokumentima u računalu,

Među nekim crtežima, isti si on, ponovila je, nisam znao na koga misli, nije ni bilo važno,

Nisam mogao biti isti, možda se samo radilo o sličnom prokletstvu,

Možda o tome da smo se najudobnije osjećali na dnu smrada ljudskog postojanja,

Zar je hrvatska razjebanost dna bitno različita od razjebanosti Sank Petersburga

Ili Los Angelesa, ne trebam tamo otići da bih dočekivao jutra u, od Boga,

Zaboravljenim svratištima, među jedva opranim plahtama na kojima su se prije mene

Jebale iste kurve sa, poput mene, istim prokletnicima, tukli vikendom po kafanama,

Glumili muškarčine razbijajuči sevis za čaj od pokojne tetke Magdalene…

To je dušo moja istina, neuljepšana, zmazana, smrdljiva, taj te je smrad privukao,

Tebe lijepo namirisanu damu, fino odgojenu u dosadnom životu savršenog reda,

u zlatnom kavezu sanjala si revoluciju,

u meni si vidjela otpadnika koji bi mogao istu pokrenuti, revoluciju čega?

Istina je crno i smrdljivo pseto vječno iskeženih zubiju,

ne izgleda tako strašno kad se navikneš,

Zapravo ništa ne izgleda tako strašno,

kao što izgledaš ti i tvoje naivno iščuđavanje

otkrivenjem margine u kojoj su pravila jasna, nema ništa između redova,

znaš dušo, ulica je surova,

puno puta sam ležao prebijen po parkovima,

na ulici nema nagrade, možda gdjekad samo utjehe,

kako kada i kako gdje, nekad među slabinama zalutale prostitutke,

nekad u pražnjenju boce,

Između dva pišanja, nekad danima zatvoren u četiri zida,

zvono je davno počupano,

A na lupanje trgovačkih putnika i Jehovnih svjedoka po vratima oguglaš,

Prestaneš se pitati kako to ide, ta isprazna sreća u očima,

bojao sam se takvih ljudi, lijepo obučenih, školovanih da brutalno sa osmijehom na licu gaze po ljudima

Hladnim i nasmijanim pogledom u svojim lakiranim cipelama,

Radije izabirem društvo smetlara i priču kako se ona nekad dobro jebala, moju šutnju

Gdje pogled lomi noge na izlizanim šankovima.

Nešto si na glas čitala, nekakav moj zapis o slobodi, među nježnim prstima držiš papir

U kojem je jednom bila umotana nekakva hrana, čitaš o slobodi, a ja se sjećam toga napisanog,

To su one noći kad se bojiš zaspati, kad ti je hladno u nogama, ali ti gori u mozgu,

Ništa ne uspijeva ugasiti plamen ludila, ni do kraja ispijena boca konjaka,

Ni bezbroj ispušenih cigareta, jednostavno ne smiješ zaspati, noć treba ubiti,

A ne možeš je ubiti ako si vanka, ista će te progutati, čopor hijena sjurit će sa zvijezda,

Izbiti iz magle, ispred mene, a onda će se gostiti mojim prokletim tijelom, ne,

Ne smijem vanka, provjeravam vrata, zaključana su, prozori su zatvoreni,

Guram krpu u ventilacijski otvor u kupatilu, ništa me neće pojesti, preživjeti ću

Te vampire ludila, preživjeti kao i sve do sada, a ti se diviš zapisu, ushićena si,

Ne razumiješ, ne razumiješ, ni ne tražim razumijevanje, nisam te zvao,

Kako bi mogla znati što je moja sloboda, u kakvoj se kaljuži valja, o tome se radi,

Negdje si samo nekoga sličnog pročitala, ugledala istu cestu, to je to, zakopčani smo

U istu odoru, i hodamo i hodamo, da možda smo i isti, možda i nismo,

Pomalo me to živcira, skupljam papire sa stola i tjeram te, povišenim glasom,

Iz svog života, ne želim da ukaljaš svojim nježnim prstima moja ludila.

koja je ta?

Mala od šogora od svastikine jetrve.

nečeš reći...

Neču reči.
Ali možda hoću reći.

laku noc

Laku noć korizmo.

HBS, imaš pravo, baš je takva...

ali nije otpad, nije još dostigla naš nivo!

hm, bože....jesi li primijetio kako su tvoji tekstovi uvijek puni..akcije! i tvoje reakcije. biće stoga što mirno podnosiš...stvarnost! valja negdje iskrcati sav taj teret...bivanja. i krike u sebi.

btw zaboravio si zaovu? il je to jetrva?

osmijeh od mene :)

katarza.

katarza jednog mazohiste

bivšeg, valjda
tako mi zapis djeluje