Umorni Bukovsky

Tko sam ja? ( ovo je ljubavno pismo )

Rat je počeo pola kilometra od moje kuće. Ostao sam u selu, nisam ništa premjestio ( nemam ni jedne slike, nemam ni jedne knjige, nemam četiri ispisana rokovnika, nemam... i nikad više neću imati ).
Kako sam se našao u ratu? Eto, nisam više mogao izdržati svaku noć na straži a ujutro ići na posao. Prestao sam ići na posao. Firma je poslala kontrolu, pravnika i šefa iz Zagreba, koji su me probudili, oko podne, prestrašeni, blijedi, ( pucalo se u blizini ) da bi mi rekli da će nešto srediti. Pisat će mi godišnji, rekli su. Kao da se tada nešto moglo srediti, i kao da je posao bio bitan. Radilo se o glavi.

Neposredno nakon rata, dvije tri godine kasnije, pokušao sam nešto isposlovati s psihijatrom, jer mi se nije sviđao moj posao. Nikad mi se nije sviđao moj posao. Preko veza i uhodanih puta, došao sam do osobe koja je navodno sudjelovala u tom istom ratu i koja je pomagala braniteljima. Mene su mučile ljubavne brige. Dugogodišnja veza je bila pred raspadom, a ja nisam znao da li ima smisla zadržavati je uz sebe. ( nisam imao nigdje ništa )

Nisam ljubomoran što je netko nešto lijepo rekao prije mene i što to meni ne bi palo nikad na pamet…Vidim da se
citati većinom čine beskorisnim, jer ih se uopće ne čita. Smatrate da sve znate reći svojim riječima.

Ali ja, dakle, počnem priču, ne o ratu, već o ljubavi. ( tako se nije dobivala braniteljska mirovina )

A moja slušateljica, moja psihijatrica, u jednakim ljubavnim govnima kao i ja . I pričamo mi, pričamo, sat, dva , ulazimo u treći a nigdje odgovora. Dobijem recepte za neke jake psihotike, preporučila me jednom svom kolegi, čvrsto mi stisnula ruku i rekla:
'' Nemate pojma koliko ste mi pomogli, koliko mi je puno značio ovaj naš razgovor.''

A onda mi se jednog dana, već sam bio operiran i svećenik je dolazio mojoj kući da me ispovjedi, dogodi ispovijed i iskrenost svećenika . Rekao mi je da se više ne može nositi sa svim i da bi trebao zatražiti pomoć medicine Tako sam ja, kao anarhista, pustio te kreatore duše u svoje okvire i često sudjelovao u razgovorima koji su pomagali i njima. Zato ne postoji mogućnost da ako ih posjećujete da će te postati ovisni o njima. Uz malo poklonjene pažnje i razumijevanja, uz našu govorljivost, oni su u opasnosti da postanu ovisni o nama.( Ostane mi utisak da sam razgovarao sa čovjekom koji bar malo ima pojma o čemu sam htio razgovarati. )

A alternativci su priča za sebe. Od Štefa, Virne, do onih što traže vodu po pustinji. Meni su oni dragi, a uzmem onoliko koliko mi treba, slušam onoliko koliko mi izgleda normalno i nemam nikakvu bojazan pred njima. Čak sam doživio da otvoreno prizna da ima blokadu i da ne može do mene.

'' Do moje se duše dolazi jasnim, širokim putem. A tako i ja idem ka drugima '' ( citat )

Jedna divna, egzotična, efektna, afektirana, ezoterična, simpatična izmišljotina, jer na kraju tog puta nema nikoga. Piše na vratima: '' Zatvoreno'' ili '' Preselli'', " Vraćam se odmah" , " U kućnoj posjeti "

Možete li mi to nacrtati? Kako bi nacrtali golubicu? Kojim bojama?

Ako krenete prema meni , put prema meni je obična uska staza. Znači li to da bi je vi proširivali, krčili, asvaltirali?! Dok bi vi to radili , ja bih se izmjestio.
Znam da je potrebno u nekom poslu ponekad napisati lijepu i neistinitu rečenicu za '' širu javnost'', ali smo obećali ( opet citat ) : '' …ali ću bar pisati vama, samo za vaše oči, potpuno predano, samo vaša.'' Naravno da se osmjehujem i zadržim osmjeh i kad začuđenost tim riječima prođe..
Usuđujem se ovako pisati jer mi postavljeno dosta pitanja na svakojake teme. Vaš bivši muž je običan čovjek koji , kao i većina nas. voli viceve. Ne vidim tu frustraciju, čak mu se i divim, na neki način. Ostaviti vas! Za to treba hrabrosti i jako , jako puno ljubavi, nažalost, prema drugoj ženi ( upetljavam se u kučine ali se ne bojim. Znam da ćete vi to raspetljati jer ste tu doma, to je vaš posao ; biti pisac, ali u pravom trenutku i na pravom mjestu.
Kad se vratim vašem tekstu i kad razmislim koliko ste vi tema samo dodirnuli ( usitnili, nadrobili ) , ovo pismo mi izgleda kao uvod. Nisam ni počeo slagati slagalicu, ni o vama, ni o sebi, nisam ni počeo drobiti a redovi su se naslagali. Vjerujte da bih mogao napisati knjigu o vašem pismu.
Zamolit ću vas da pročitate ovaj uvod i da me ne ljutite s mojim citatima.


Čekam dan i trenutak kad će mi ova žuč dozvoliti pristup jelu i piću.

Moje rijeke ne da se spajaju odjedenom ( knjige ) , one se MORAJU spojiti. Inače nema improvizacije, kombinacija, iluzija od tog paralelnog čitanja…ostaju samo četiri pročitane knjige koje čitam odjednom
I gdje sam tu ja?
I zašto sam ja?
Nemojte da izludim čekajući!

Ima li itko pojma o čemu sam ja to htio pisati? Ma, nema veze . Ima raznih opcija.

odlična priča!..

Di- Da, zajebavaš?

najiskrenije kažem: prekrasna priča!
odlično napisana...bez svake sumnje.

fino

Da vidim znam li ja uopće reći " hvala ".

Hvala!

Gle, znam.

najviše mi se dopala ova rečenica o žući,
momentalno me baš ona muči....
inaće, ljepa prića.

pa najvjerojatnije bi bila boje sivo-bijelo-srebrna
kao boja aero mlata

Ny, bolest žuči je psihička bolest. Bar kod mene. A zbog psihičke boljke moram gladovati. Nije li to paradoks!?

Lady, to je boja tvoje aure.

neznam puno o tome, samo u zadnje vrijeme
mi je najbolje kada ništa ne jedem...:)

medo, istina je..
koja je to koncentracija , citati 4 knjige odjednom,
ja sam recimo ucila cetiri jezika odjednom, pola zaboravila vec .))

btw, nisi li sad u penziji?

Jesam, Lady! U invalidskoj, civilnoj, skromnoj i lijepoj.

A četiri knjige nisu za koncentraciju, već naprotiv. Namjerno izmiješam sadržaje i ne znam što tko hoće, i ne čitam da nešto zapamtim i naučim, već se hoću zabaviti na račun autora. Pokušaj . Tražim da se pojavi simpatični, poznati lik a on u sasvim drugoj knjizi i nema ga par dana. To daje nekakav novi život knjigama.

Ny, znaš kad kažu nekom tko je živčan i nervozan; zašto si tako žučljiv? Ne znam ni ja puno o tome, znam da me žuč boli kad gledam naš nogomet.

:))
za to ima ljeka...ne gledaj..

Ima lijeka i u kršenju pravila koja su postavljena. Samo treba pravilno odrediti granicu dokle smijem ići. I s jelom, i s pićem, i s ljudima. Treba uvježbati tu granicu...i zapamtiti.

laka ti noć.

Lak noć i tebi ( prava je divota ovu kišnu noć pretvoriti u pospanu i laku )

joooj Medo, kako ja volim ove tvoje priče. Kada čitam, dođe mi da te zagrlim. Toplim, prijateljskim zagrljajem...

ali ti bi se već sigurno izmjestio... :)

Predivno!

JJ, kad bi me tako zagrlila, vjerojatno bih se totalno smuvao. Moji roditelji su bilo divni ljudi. Seljaci. Ne sjećam se da me je otac ikad zagrlio, a i slabo se sjećam i majčinih zagrljaja. Isto je s prijateljima. Učili smo od malena izražavati svoje emocije očima..

Eter je to. U njem je sav potencijal. Al' miran, posve miran (ko Tepeš), a nikad se ne zna kad će eksplodirati. Neki ga boje u crno, ali u stvari on je bezbojan, nevidljiv ko i crna rupa. Takva je i golubica kad leti zrakom, a ne ostavlja iza sebe nikakva traga. Iako bih je ja obojao u plavo. Kao tvoje oči. Diječko.

Blog je očito ubojica hrvatskog književnog jezika ( to bi trebala imati svaka ozbiljna država - službeni jezik ) i izvor improvizacija koje često idu u potpuno nerazumijevanje. Inačica piroćansko-bosansko-hercegovačko-dalmatinskog izumrlog govora. Uskoro će ovakva rečenica kao ova moja biti potpuno nerazumljiva.
Dudh, nisam shvatio što si htio reći.

Htio sam reći da žuč pripada elementu etera.

Kao i jetra. Glavni strateg u organizmu.

I da je u tvojim očima ljubav.

I da je golubica duh.

Sve kratko i jasno. Hvala.