jučer ne postoji

Susrećem jutrom poštare.
U tramvaju, pored glavne stanice.
Torbe im teške i pitam se…
Ima li još uvijek među svim tim kovertama pokoja ljubavna stranica.
Rukom ispisana.
Koju nestrpljivo čekaš kad znaš da ti je poslana.
Koja te iznenadi kada stigne nenajavljena.
Po kojoj trag suza ostavlja mrlje.
Koja se gužva kada ju nosiš stalno u džepu.
Koja ti nikad ne dosadi da ju čitaš iznova.
Na kojoj slova počnu polako blijediti nakon nekog vremena.
Nebitno, jer već znaš svaki zarez kamo pripada.
Na koju odmah odgovaraš.
Brižno zatvaraš kovertu, da se ne bi slučajno u putu otvorila.
Nosiš u poštu, ne vjeruješ sandučićima.
Pratiš pomno gdje ju odlažu, da se ne zagubi.



Voljela bih da mi jedna takva zaluta.
Pa makar bila krivo adresirana.

trenutno nema niti jednog komentara..

no, takva pisma se više ne pišu. imamo telefone, mobitele, gmail, ovo i ono.. za reći ono što želimo reći nekome:
ali pisma, ne.

ah ..sjećam se da je tada često bio otisnut poljubac na rubu pisma....