Neman

Bio je to pravi brod - u gradu bez brodova i luke - zavezan užetom za obalu; naprijed dvostrukim, otraga tankim plastičnim, tek da ga voda ne odbije predaleko. Brod, a zapravo kuća. Dom. S poštanskim sandučićem pored puta i i kućnim (brodskim?) brojem. Telefon, struja, spremnik za vodu. Nekih pedesetak kvadrata udobnosti na mutnoj brzoj vodi. Je li to privid slobode, pitala sam se ipak, mada mi se od prvog trena nije činilo tako.

Uski, preuski, u bijelo obojan mostić od metalne rešetke mamio me je da zakoračim nad brzu vodu, nudeći mi sumnjivu sigurnost tankih metalnih sajli kao oslonac. Smijem li prijeći most? To je ipak nečiji dom. Nije pristojno. Stajala sam na pragu njegovog vodenog vrta; mutnog, tekućeg, stalno promjenjivog zen dvorišta. Ako pričekam ovdje na obali, možda vlasnik dođe po mene?

Besmisleno. Malo vjerojatno.

A, vuklo me je, priznajem. To tamo nešto unutra, toplo, meko i ugodno; a možda me je pozivalo tek svjetlo iza žutog ornamentiranog stakla premalih prozora. Nisam čula ni glasove, niti glazbu pa ni rijeka nije šumorila jer je bila preširoka.
U potpunoj tišini noć se zlurado cerekala mojem oklijevanju. Mjesec je stajao nisko, nagrižen s desna. Kao da se, umoran, poželio osloniti na vrhove nebodera s druge strane obale.

A onda mi je zvijezda namignula. Šarka je škripnula. Teška drvena vrata su se otvorila. Iznutra je potekla toplina i donijela mi riječ koju sam čekala:

- Dobrodošla.