Umorni Bukovsky

Govorili su mu da broji do deset, pa do dvadeset, trideset i stigao je do šezdeset. To mu je bila granica na kojoj se obično urazumio, kontrolirao, govorio suvislo, razumljivo…smireno. Tako su ga roditelji učili, jer su mu reakcije često bile nagle, čudne, smiješne…

Danas je došao na groblje nepripremljen. Htio je Mariju upoznati i pokazati majci. Počeo je kao uobičajenu molitvu:

»Znam da bi ti mijenjala i zamijenila Mariju, znam da nemaš u nju puno povjerenja, ali vjeruj mi da sam odrastao čovjek i da danas teško griješim. Pitaš se koliko ja volim Mariju. Volim je kao što volim sve ostalo otkako si ti otišla, volim sa zadrškom, volim s odmakom; kao svoj posao, svoj stan, svoj auto, volim kao što uspješan poslovni čovjek smije voljeti."

Ponovo je pogledao u ženu pokraj sebe. Znala je da idu na groblje njegovim roditeljima, znala je koliko mu je majka značila, znala da često pričao o njoj i s njom i nije nikad ništa pitala, i nije ništa kupila, nema cvijeća, svijeće za zapaliti, nema onaj pokorni pogled koji je njegova majka voljela. i još uvijek se činilo da cupka nervozno nogama, iako je bila kao kip. Jako lijepi kip.

I dok je razmišljao što još reći mami, sletjela je iznad majčine slike na spomeniku neobična ptica i nešto je zapjevala. Nije se razumio u ptice, kao što se nije razumio u mnoge stavri u prirodi, nije se ni inače razumio u prirodu i nije surađivao s njom. Ptica mi je bila stranac, galamdžija, ptica je bila uljez.
" Mama, jesi li to možda ti?"- upitao je pticu, kao što bi pitao poznanika da li je za kavu. Pitao je glasno, nespretno, nesigurno.
Ptica je dalje pjevala. Pjevala je, primijetio je, Mariji, pjevala za Mariju, pjevala ženskim promuklim glasom skoro razumljivo.

Žena je stisnula pod ruku svoju torbicu, Pogledala bezbrižno u pticu, u grob, i konačno u njega, odlučno, okrenula se bez riječi i oitšla laganom nizbrdicom u svoj svijet. Čuo se zvuk njenih koraka po sitnom pijesku kao da nešto lomi Ostao je sam i nijem na grobu. Nije imao ništa više reći majci Stajao je pokraj groba i šutio. Kao da je netko kliknuo na " Isključi." Bio je pogrešno uključen.

I počeo je brojati do šezdeset.....

Lijepa i poučna priča, mnogo kaže...

Domaća zadaća na temu groblja.

Je i važno je da ne izbije požar dok se svijeće pale... jer nikad neznaš hoće li oni kanaderi stići na vrijeme...

Kad sve izgori, uvijek se može napraviti igralište za golf, ne?

predivna priča...

i tako tužna
..a tako realna

na žalost
:(

medo..
..ti si svijetlo i toplina na ovome blogu

Meg, kažu, da u jednom romanu ima više ljubavi nego u čitavom velikom gradu. To je , valjda, moć riječi kada ih netko pravilno rasporedi.

Kvalitativno rasporediti riječi zovu pjesništvom. Mi smo svi još samo učenici prvih razreda. Dobro, ja sam učenik!

Vješto poslagane riječi imaju snagu, pa počinju plesti mrežu svoju i potom love ribice.

Prihrana riječima. Uputa: Nije za sve ribice.

..zato i ponekad poželim biti samo neki zamišljeni lik i živjet u romanu
pa nek bude i zapleta i raspleta i kraja...
dapače
..ali tamo je nekako taj -kraj- uvjek posložen
onako kako i treba biti

posložen..
.. i sretan

i nikad nije pogrešan

Uglavnom je dobro posložen. Inače imamo tragediju, ili neuspjeli roman, ili neuspjelog pisca. Sada ću nešto izvaliti: "Ma, život je jedna knjiga koju svakako treba pročitati."

slažem se..
..i ne suduti o njenom sadržaju po lijepim koricama
često su upravo one sasvim jednostavne (i kojima ne treba reklama da bi ih netko kupio i pročitao do kraja)..
najbolje

i one posuđene...
izlizane
iz kojih..i kad ih vratiš u knjižnicu ..sadržaj još dugo zapamtiš u sebi
..one koje ostave utisak

Često se pravimo važni i preskačemo detalje koji nam se ne sviđaju, ili čitamo površno, ili nam netko ispriča sadržaj i daje upute. Hoću reći da je život baš knjiga...a moramo ju čitati....kao lektiru. Iako znamo kraj:

ti koji čitaju površno...
nikada neće saznati što su propustili
možda su (svojom bahatošću) preskočili baš onaj dio..
zbog kojega kraj ne bi bio pogrešan
..nego onaj,pravi

Možda? A rekli smo da najviše mrzimo tu riječ " možda ".

ne..ne mrzimo mi ništa (i nikoga)
samo to "možda" odaje našu nesigurnost i naše sumnje

..i svejedno to "možda" mi je ipak nekak draže,nego kad nekome moramo reći..."ali"

Hej, ali....
Puno je lakše i razumljivije nego možda. Ali...
Ali....i to ima svoje mjesto. Tako smo naučili razgovarati. Nije li to pogodbeni veznik? Rečenicu ne smiješ početi s A , ali smiješ s "ali ". Moje računalo podvuče sa crvenom crtom A kad počnem rečenicu s njim.

pogodbeni veznici nisu mi dragi..
- ali -.. su mi dragi veznici općenito
jer spajaju..
..a ne razdvajaju

..i sva ta računala danas...
uskoro će nam, ne samo podvačiti greške..nego i pljeskati kada budemo u pravu

zato puno više volim ono vrijeme dok ih još nije bilo....
tada smo mogli osjetiti.. i grešku..
.. i kada je sve u redu
osjetiti
danas (većina) ljudi više ništa ne osjeća