Umorni Bukovsky

Jutro je bilo neraspoloženo. Čudno. Trnovito za jutro. Tmasto.

Jutros mi je navratio sin pokojnog borca, branitelja.

U pola osam. Otac mu je umro od tumora na mozgu prije par godina i mali se raspištoljio; počeo piti, dobio otkaz, sada se klošari.. Pustio sam ga, zbog spomena na oca u kuću. On uđe s cigaretom,( dim mi ozbiljno smeta ) sjedne i pita me što imam za piti. Osjetio sam onu tipičnu i poznatu vrućinu u želucu, onaj drhtaj pred oluju… onaj nevidljivi kroše.
Smirio sam se bez riječi, natočio mu rakiju, a on veli da je jaka i je l' može i pivo. Dam mu i pivo i mirno kažem; nemoj dugo. Stvarno nije. I onda se dogodi čudo, čudo zbog kojeg sam rekao da je dan čudan. Naime, kad je otišao, osjetio sam neku čudnu sreću. Znamo da je rečeno :
'' Štogod učinite najmanjem od vas, učinili ste meni!''
Osjetio sam se ponosnim što nisam popizdio, što sam ga počastio kao svakog dragog gosta.
( nikada meni nije žao pića, ljuti me sama podla, teška i niska namjera da netko navraća kod bolesnog čovjeka, kod čovjeka s kojim ne možeš pričati, da navraća na piće, da samo on priča i obično se ne kontroliram; ide odmah van , ili ga ni ne pustim u kuću )
I napravio sam iznimku koja me obradovala. Vjerujte, da nije tako ne bih ni pisao. Tu je i ona izreka: tko rado daje , dvaput daje.. Ne kažem da sam bio oduševljen s posjetom, ali sam sve mirno odradio i dobio nagradu, a kad gledamo objektivno što sam učinio?

To uopće nije bilo dobro djelo.

ti si neki dobri debeli medo ?

:)))

kul, fala, sad jesam :)

možda nismo da sudimo što je dobro a što loše
ali je definitivno dobro osjećati se dobro ..pa makar i zbog brlje

Di-Da, znaš kaj? Ma, nikaj!

pa -reci, debeli međede?

Una, nisam skužio gdje to trebam poslati i stavrno sam mislio na priču kao na šalu. I eto posta.

Nisam raspoložen, niti sposoban pratiti tvoje ekvilibriranje. Možeš li biti jednostavniji ?!

ne moraš slati, već sam stavila u večerašnji blog od Geishe :)