volite li sebe,voljet ćete i druge

Ako me zaista volis , cekaj me i ja cu ti sigurno doci.
Mozda se vise necemo sresti u ovom zivotu
ali onda barem u nekom od buducih.
Srest cemo se opet na raskrizju nekih puteva
i gledat cemo jedno u drugo kao da smo stranci.
Tada nam vise nece biti vazno tko smo nekada bili ,
vec tko cemo biti.

Ti ces mi reci da me odnekuda poznajes ,
a ja cu ti reci da smo se nekada sreli u svijetu
koji se sada ne moze vidjeti ocima , dotaknuti rukama ,
okusiti jezikom , cuti usima , omirisati nozdrvama
i zamisliti umom.Ali ipak taj svijet postoji : sada i tu.
Postoji paralelno s raskrizjem puteva
na kojem cemo stajati.

Ako me zaista volis , cekaj me i ja cu ti sigurno doci.
I kada se ponovo sretnemo , nece nam biti jasno
da li je nas susret put u proslost ili
tek povratak u buducnost .
Tada ce biti izbrisana sva svjedocanstva
o nasim ranijim postojanjima i ostat
ce samo blijeda sjecanja.

U kojem god zivotu da se ponovo sretnemo ,
bit ce nam zao sto smo propustili
da nam neumoljivo vrijeme
tako uzaludno protece kroz prste.
Stajat cemo na raskrizju nekih puteva ,
koji ce se na taj nacin krizati
samo tada i nikada vise.

Ako me zaista volis , cekaj me i ja cu ti sigurno doci .
Pa kada se ponovo sretnemo , zbacit cemo sa sebe
plast zaborava o nasim prijasnjim susretima ,
i radovat cemo se sto smo se opet sreli ,
bas u tom zivotu i tom raskrizju .
Da li ce to raskrizje biti samo usputna stanica
na nasem putu do nekog novog susreta.

Ne znam .Mozda .

Ali ako se ipak ponovno sretnemo
u svijetu vjecnog savrsenstva ,
tek tada cemo prepoznati jedno drugo
i sjetiti se svih raskrizja puteva
na kojima smo se nekada sretali .

Vladimir Pavic

predivna stvar,tako me je dirnula

pjesma bi se mogla nazvati; "izgledi za sudar"

Povratak

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tom trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampi mi ćemo se kradom
Poglédat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci.

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.
- - - - - - - - - -
- - - - - - - - - -
Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim

Cesarić