Kobra i Mungos
Dan prvi: Joj curo kak si ti izgledala! Znam da sam te odmjeril od glave do pete i samo se okrenul. Nezainteresirano. Čak i razočarano. Kaj su mi sve o tebi napričali. Čovječe, očekival sam komad kaj ruši sve oko sebe a ne nenašminkano, blijedunjavo stvorenje duge plave kose. Istina, obučeno skupo ali prenapadnih boja za lice bez obrva i trepavica i boju kose. Zapravo, jadno. Službeno upoznavanje, kurtoazni osmjeh s obje strane. Mislim da se inje počelo hvatati po izlozima od silne strasti koja je iz nas izbijala. Šlampava, bezvoljna ruka u mojoj. Misli i tebi i meni negdje u sferi „Bože, kaj mi ovo treba????“ Ja top gun u svojem poslu, ti u svom. Nasilno spojeni za dobrobit firme. Moš mislit. Dvoje hladnih profića spojenih u ubitačnu kombinaciju bezglasne borbe i hladnog prezira. Nisam se tak loše i razočarano osjećal već dugo vremena.
Dan dvanaesti: Sjedim u kobili, bahato sparkiran na pol nogostupa, Dedeki i bakice koji se s cekerima vraćaju s placa kuneju mi sve po spisku. Ko vas jebe, pengači dragi, jebite mater gradonačelniku, ne meni. Da ima mjesta za parkiranje tam di ga treba, pred općinom, ne bi vi trčkarali slalom među autima. Tak i tak nemate kaj teškoga za nositi. Vrećica, dve sparušene zelenjave i polugnjilog voća u pol cijene. A ja lijepo sjedim, lakat vani, pušim i uživam. Dok ne dojde drot. Ili ti. Ko bu prije. Među špancirom krebljavih, nogovukućih stvorova i ukočenih mrzovoljnih lica vidim kako izlaziš iz zgrade i kao svileni duh lelujaš među njima, jedva dodiruješ tlo. Lice ti je svjetlo, kosa lagano leprša. Ploviš među ruljom tužnih klaunova samosvjesna i zavodljiva. Pred autom lagano zastaneš, pogledaš me kroz šajbu preko naočala i nasmiješ se. „Kolega, baš si faca!“ kroz smijeh ulazi s tobom u auto.
Dan dvadeseti: „Fak!“ veliš i smiješ se. Volim način kak to veliš. Odlaziš u kuhinju po krpu. Cola lagano kaplje sa stola na tepih. Vraćaš se lelujajući kao kobra. Uvijek kad si opuštena hodaš na taj način. Bez žurbe, ko traka svjetla kroz more po bonaci. Znaš da te gledam i uživam. I ja znam da znaš. I ti znaš da ja znam. I oboje znamo da i ti u tome uživaš. Zapravo, mi sve jedno o drugom znamo. Izrečeno i neizrečeno. I ono nedorečeno. I pogledi su nam kratki, ali uvijek oči u oči. Nema nepotrebne konverzacije i dugih gledanja u stranu. Tvoj diskretni parfem godi. Hvatam te skrivenim pogledima kako njušiš zrak kad prođem. Isti smo. Lovci i ubojice. Kobra i mungos.
Dan zadnji: Šutke se vozimo kišnom cestom. Nijedna tema više ne izaziva razgovor. Kobra i mungos, svaki u svojem kutu. Sorry kiddo, ja znam da si ti škorpion, ali ja nisam žaba. I tebi je to jasno. Ja jesam vuk, ali ti nisi janje. Sad je to i meni jasno. Nema pobjednika. Nema poraženog. Šutimo blesavo ko dva boksača koji nisu razmijenili ni udarac, a gong je odzvonil. Ma curo isti smo. Hladnokrvni, bezosjećajni gazitelji. Revolveraši koji samo zarezuju ručke revolvera. I ne osvrću se. Ravnopravni smo, i to je ono kaj frustrira. Nismo se nikad dotakli, niti jedna nježna riječ nam nije zbrisala u trenucima dobro glumljene slabosti. Sreli smo se da se uništimo. Nije nam uspjelo. Sretno.
24.02.2005. u 1:06 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar