Umorni Bukovsky

Jučer je bio opet, ponovo, sam. Nakon jako dugo vremena prepozno je taj osjećaj. I situaciju.

Njegova supruga, prijateljica, pratiteljica, slušatelj, gledatelj, kritičar, njegov kućni dobri duh, čisti i sveti prostor, prozor prema suncu, zraka mjesečine je morala otići na oporavak. Čudan je taj život za svakoga, priznao ili ne. Netko to voli reći, netko to prešuti. Čudan i pun nepoznanica.

Prije par dana je posjetio svog liječnika i dobio novu terapiju, navodno puno bolju i provjerenu. Nije prije imao pravo na nju po članu tom i tom. Nije mislio ni zapamtiti po kojem članu Zakona. Nije ga ni zanimalo.

On je dobio novu i bolju terapiju, a supruzi je postalo vrijeme sve kraće. Nisu pomogle ni njegove nježne riječi, potpora, utjeha.

Nakon dva dana došli su po Danijelu i odvezli ju s hitnom. Nije ih ništa pitao jer je vidio da nešto s njom nije najbolje. Skrivala se po par sati u kući, šutjela je, nestalo je njenog osmjeha, pogleda, topline. I prije nego što su je odvezli, osjetio je da se gubi, da se gubi i ona i on, da se nešto opasno mijenja.

Teško se nosio sa samoćom. Najgore je bilo što je zaboravio gdje stoje važne stvari a i one manje važne. Nije mogao pronaći metlu, tanjur, kuhaču, šećer, nije znao upaliti radio, a kad je i uspio, nije znao pronaći njihovu stanicu. Neka srednjovjekovna komorna glazba činila je samoću tako gustom i teškom. Smanjila je prostorije. Gasio je radio, hodao na prstima po kući kad je morao hodati, osjećao je hladnoću u kostima a to peć nije mogla zagrijati.
Odjednom su počele i magle. Magla u kući, magla među krošnjama, magla u dvorištu. Brisao je suzne oči, prstima zadržavao kapke a onda neprekidno lomio prste jedne pa druge ruke. Kao da su prsti nešto krivi. Uvijek je u samoći puckao s prstima. Nezaustavljivo. Ruke su mu postale suvišne.

Čekao je da mu netko nešto javi, da mu objasni, razbistri, kaže dijagnozu.

Jutros je navratio stari susjed. S toplim jelom. Pričali su o vremenu. Nije spominjao suprugu, nije se ni jednom riječju osvrnu na nju, na Danijelu. Htio ga je pitati, ali je odustao. Da nešto zna, sigurno bi mu rekao.

Na odlasku ga je čudno pogledao i rekao nešto što nije imalo smisla. Pogledao ga je, nekako zabrinuto, i rekao:

» Dugo se znamo i nikad te nisam pitao:

Zašto se, ti, Slavene, nisi nikad ženio?«

:-(((((

Jutro. Ma, ne kužim se u te točkice i zagrade. Odmah pomislim da sam nešto krivo napisao.

Priča prekrasna ali tužna ..

I jesen je mnogima tužna.

Nije život satkan samo od lijepih niti....
Jedan smajlić da uljepša jutro i jesen :-))))

samoća je tužna i teška...

Hvala u ime svih onih koji jesen samo odžive...

Srceizlato, gora je usamljenost od samoće. Samoća, po mom, je izbor, a usamljenost je pomalo bolest.

odživimo dan po dan, tako i jesen prođe...

imaš pravo Medo, krivo sam napisala...
nisam nikad bila sama, ali znam što je usamljenost...
neki je jednostavno nose sa sobom....

Naučio sam te vremenske jedinice uvećati: odživimo godinu po godinu....

tako i ja čekam da ova godina prođe...

Možda bi trebali zaboraviti čekati?!

Ovo me zakucalo....muklo i teško me dirnulo....
Jesen je mračna. Ali čim se sunašce pojavi, lakše je malo.

da, trebali bi...
ponekad se sklonim ovdje, ponekad zatrpam poslom...
kao da jučer nije bilo, kao da sutra ne postoji....

medo, čovjek stalno nešto čeka...u tome i jest draž življenja...:)))

Možda je čekanje samo usporivač vremena a ne inicijator i pokretač?
Naravno, uvijek uz to ide to famozno " možda ".

medo, bez obzira mislimo li mi da se vrijeme usporava...ono ipak
teče, istom brzinom, htjeli mi to ili ne...

Vrbice, o vremenu ljudi svašta misle a većinom nemamo pojma. Vrijeme je ovo što nam se događa, ali i ono što se ne događa. Vrijeme je i u mašti.

medo, da li smo mi dio tog vremena?
Ako jesmo, svi živimo u vremenu koje neizostavno teće....
znači treba se prilagoditi.. pa i nije to toliko teško...

sve prođe
zrak postaje manje gust
udah lakši, i bez brojanja

vrijeme može biti i prijatelj....

prijatelju, dobro ti jutro :)

dobro jutro i jutarnjim čitačima :)

meija...i tebi dobro jutro..:)))

Dobro jutro i Meiji. Jutarnje obveze. Zamisli, mačak se hoće inatiti? Ok. Stavio sam mu hranu u posudu, on stoji vani. Ja zatvorim vrata. Svatko je učinio svoje. Naše seoske mačke mole, nikad se ne prave važne i nezainteresirane za hranu. Gdje mene nađe?! Sada.

:)

možda ste se ipak trebali malo gledati. svatko sa svoje strane praga ;)

(mace su savršena bića. treba ih samo znati osjetiti...mijauuuuuu :)

ne d'o bog nikome, deda Slavene..

Di-Da, taj život Slavena je ustvari vrlo zanimljiv. On živi dvije dimenzije, a mi se mučimo s jednom i to jako. Čitam tebe i MK. Bilo bi vam puno lakše kad bi jedno bilo ludo, onako, medicinski a ne frajerski.

Ja bih Slavenu preporučio ašvagandu.

...jerdnu ujutro, a jednu kapsulu uvečer.

Moja preporuka za Slavena je da bude to što je bio, da se Danijela zdrava vrati, i da ne mijenja terapije.