pisati pisma, pričati priče

Nakon puno dana, šezdeset, sedamdeset otprilike ili čak i više, dva smo proveli zajedno. U početku ti je iz očiju izlazila ljutnja. Plava. - Dao sam ti vremena, rekao si. - Ljutio si se, još si ljut, prekidala sam te. - Ne, znao sam da nije gotovo, nastavljao si. I ja sam to znala. Ne može biti gotovo nešto što tako tvrdo stiskamo, ne dajući mu čak ni da diše.

A onda si se, malo pomalo, odljućivao. Zaboravio si moja telefonska neodazivanja, neodgovaranja na poruke, mailove, moje zidane rečenice kojima sam te gađala u organ kojim se ponosiš - glavu. Srećom, rijetko. Jer, često sam - šutila.

I tako si se odljutio. - Želim opet putovati s tobom. Na ono čudesno mjesto o kojem sam ti pričala. Pristajao si kimanjem glave, zainteresiranošću za razloge zbog kojih želim baš tamo, baš u tu vodenu vukojebinu, pristao si i na ono drugo, još dalje putovanje, u pustoš nepoznatih ravnica, jer znao si da ne lažem kad kažem: - Tamo me ima, tamo ću susresti sebe.

Zašto trebam tebe da bih susrela sebe? Ne trebam. Trebam nekog tko me iscjeljuje ljubavlju, još uvijek ne znam sebe voljeti onako kako zaslužujem. Ti znaš.

Jer znaš o meni još koješta. Zato sjediš na svježe snimljenoj fotografiji s rukom na mom ramenu, nasmijan i sretan. Nikad te prije takvog nisam vidjela. Toliko sretnog.

I nije to zato što sam se vratila u taj oblak energije kojeg vučemo za sobom gdje god da smo skupa, to je zato što o meni znaš nešto što ni sama ne znam. Zato putujem s tobom. Da mi otkriješ o čemu se radi.

Voliš ga ili svoj odraz u njegovim očima :-)).