MUŠKARCI SU S MARSA, ŽENE SU S VENERE

Sinoć sam dala oglas pod nazivom \"ima nade\" i doslovno su me zatrpali porukama i muškarci i žene. Ono što odmah upada u oči u gotovo svim porukama je razočaranje, a glavni uzrok tome, na obje strane je nerazumijevanje.
Što žene očekuju od muškaraca? Iskreno, sve žene očekuju isto. Bez obzira koliko su emancipirane, u svakoj čuči mala konzerva koja očekuje da je muškarac osvaja, da bude uporan, ali ne nasrtljiv. A muškarci? Ponekad mislim da su postali suviše razmaženi. Od žena očekuju da ih naganjaju, a kad se to dogodi onda se drže nedostižni. A seks, jedino što su spremni dati nekoj ženi,  uglavnom je prilično sebičan. S druge strane, opet, ponekad mi se čini da oni samo ne žele priznati da ipak traže nešto više od seksa i da je sva ta cool predstava o macho muškarcu, samo dobro skrojena maska iza koje se krije ranjivo ljudsko biće željno ljubavi i pažnje. Pa nije onda ni čudno što dolazi do takvih nesporazuma i razočaranja.
Mnogi se žale da je vrhunac komunikacije \"jedna jedina kava\", a nakon toga jedno veliko NIŠTA. Žena očekuje da je muškarac nakon toga nazove, ako je opet želi vidjeti. A on se onda pojavi na iskrici, ali ne pošalje ni jednu jedinu poruku (virtualna komunikacija je bila super, na kavi je sve bilo ok, ništa posebno, ali ok). Čemu sad takva hladnoća? Ne shvaćam! Gdje sam pogriješila? Sigurna sam da ova priča bar svakoj drugoj korisnici iskrice zvuči savršeno poznato. A onda opet, s druge strane ekrana, on očekuje da ona prva da signal i pokaže interes za drugu kavu. Na kraju, krajeva, žene biraju. Nakon početnog razočarenja, dok u svojoj VIP-grupi već danima gleda kako je ona redovno online, a još ni jedna poruka nije stigla, dolazi ono luzersko: ma ko je j... idemo dalje.
Pa šta? Život je takav. Nećemo valjda čupati kosu zbog toga. Pa i ne treba, ako nas netko istinski odbija, ali da li je uvijek tako? Zapitamo li se ikada, bi li bilo drugačije da smo se samo malo više potrudili? Možda bismo obadvoje bili sretni zajedno, bar neko vrijeme, do prve svađe :-) Bilo bi divno i svi bismo bili beskrajno sretni kad bi nam ON ili ONA pali ravno s neba u krilo i rekli: \"Hej, mene tražiš cijeli život!\" I onda naravno kao dokaz uručili nam certifikat potpisan od samog Boga osobno. Pa, dragi moji, krajnje je vrijeme da se probudite. Ne ide to tako. Za sve se moramo malo potruditi. Ništa nije besplatno. Upitajte se samo koliko biste se trudili oko nekoga kad biste znali da je to ONO PRAVO, a onda pomislite da je baš tako. I potrudite se malo. Jer, doista, \"tako je malo potrebno da bismo bili sretni\".
I na kraju, samo želim dodati, jedan tekst iz filma Dobri Will Hunting, koji bi trebalo uvesti kao \"školsku lektiru\" bar ovdje na iskrici.
\"Biramo koga ćemo pustiti u svoje male, uvrnute živote. Nisi savršen, kompa. Da ti skratim nervozu, djevojka koju si upoznao, ni ona nije savršena. Pitanje je samo, jeste li savršeni jedno drugome. To je najvažnije. To je intimnost. A jedini način da to saznaš je da pokušaš.\"

Da, to su te igrice koje igramo... I ja sam sebi već nebrojeno puta rekao da se neću toga igrati, ali svaki put završi na tome... :)

Žene su uvijek te koje biraju.

Ta hladnoća međuljudskih odnosa je vjerovatno poslijedica emocionalne hendikepiranosti, da ne kažem invalidnosti. Ljudi posvećuju pažnju svemu i svačemu, od svog intelektualnog, fizikčkog, ekonomskog i svakog inog razvoja i poboljšanja. Ono unutra se i tako ne vidi pa na tome i ne treba raditi. Iako je to unutra zapravo i najbitnije, ono je temelj nečijeg razvoja. Sve drugo je samo gradnja kula od karata. A koliko je to bitno vidiš i sama. Da se sada ne ponavljam ja sam svoj stav o tome donekle izrazio u svom blogu.

OK...ovaj dio mi baš nije jasan da čeka da nazovem poslije kave...ono...mislim...ima li negdje već jednom knjižica sa tim nepisanim pravilima kada smijem nazvati, a kada ne?

:) definirala si kemijsku formulu vode, baš me zanima koliko nas će time ugasiti žeđ...

Eto to ti je ekonomska logika trgovine ljudskim osječajima. Učini ga ljubomornim da i on pati za tobom pa ćeš mu onda pokazati. Taj perverzni osječaj užitka u tuđem bolu je jednostavno nevjerovatan. A što je sa onim ne čini drugom što ne bi želio da drugi čini tebi. Ili to jednostavno nije bitno...dok mi sami nismo ti drugi kojima se to čini..pa onda postaje bitno.

Slažem se s tim da ništa nije besplatno, ali vrlo je bolno napustiti svoje bajke, iluzije i infantilnost i preuzeti odgovornost za ono što nam se događa u životu, ali optimizam i vjera u ljude su potrebni...uvijek možemo promijeniti sebe i svoje reakcije, a tuđe ne...Iskrica je tako velika da svatko može naći svoju srodnu dušu i mjesto pod suncem, sličnosti se privaleč nesvjesno, htjeli mi to priznati ili ne...

To je contradictio in adiecto. Evo meni je stalo do tebe, ali želim da ti patiš??? I što više želim da ti patiš to znaći da mi je više stalo do tebe. To je ta logika koja je krajnje izvitopereni pogled na svijet.

Ne znam kako vi, ali meni najviše idu na živce baš te igrice, ko koga treba prvi nazvati, pa onda koliko dana treba čekati za ponovni poziv, pa ono, moram se praviti malo blesava i cool, da on ne pomisli da sam lak komad. Uf, što mrzim te igrice. Kad mi se netko sviđa, sviđa mi se i to ne krijem, a kad mi se netko ne sviđa, hej, pa usamljena sam nisam očajna!

Puštam u svoj život sve dobronamjerne. Dalje od jedne kave nije mi išlo. A kava je bila ok, bila jako duga, čak se ona zadržala više nego što je planirala, pokazivala je interes. Zvao sam je, bez odgovora. Poruka, poruka, pa 2. neodgovoren poziv - tone mi brod. Jesam li se dovoljno trudio? Možda sam bio jako blizu, možda sam zvao prerano ili prekasno, samo ona zna. Nije nam se sve poklopilo za "ono pravo", koliko nesavršeni bili.