KUĆA OD STAKLA

Bilo je to u doba kada se plesalo ulicama.Ulice su bile dražesne i uske, poput žena.U njih se uskakalo, iz jedne u drugu, bez tereta i razmišljanja, s povjerenjem i sigurnošću, a svaka je dočekivala otvoreno i s puninom ružinih pupoljaka, puninom koju najbolje osjetiš tek kada pupoljak zgnječiš upirući dlan u dlan, stišćući jednim drugog u šaku.Ulice su bile drage i poznate, poput djevojaka u rodnom gradu.Okićene cvijećem i vrpcama u veselim bojama.Mogao si ih milovati, sam, od svoje želje, a one bi stajale pred tobom i željele još.U to je doba iz prstiju prvi put isplesala ta pjesma.Nitko ne zna o čemu pjeva, ali svi mi u njoj pronađemo baš sebe.Žive, pune i glasne.Kako li sam se onda iznenadila kada si rekao da se u njoj spominje moje ime.Alli, ne čuje se od topota konja.Slušali smo je zajedno, a ja sam na tom dijelu čula tvoje ime.I to ti prešutjela.Njega je prekrio smijeh djece.

wish kak je ovo lijepo zapravo. blago tebi s tvojim osjecajima :)

eh, rijetka ptica, no uvijek se obradujem kad svrati... :)