Umorni Bukovsky

Što se tiče ovog pisma, ne čini ništa što ti se ne sviđa.
Ništa u njemu nije toliko važno da bih morao dobiti objašnjenje.
U ovo doba rijeka uvijek nešto nosi, ako nije zaleđena.

U prohladnom, nemirnom, tihonijemom i glumljenom sumraku ( glumim da mi ništa nije ), u ovaj ponedjelkjak koji je tako blizak Badnjaku, u pripremama, trgovini, računima i zalihama, u razvrstavanju lampica i kuglica, pod svijetlom uličnih ukrasa i mirisa prirodnog bora, hoću još i nešto napisati. A sve je rečeno, otkriveno i nema ništa novog ( nisam osposobljen za neku originalnu priču koja će nekog oboriti s nogu. Mali i skromni umirovljenik piše male i večernje tekstove i ne osjeća se genijalno u ni jednom fragmentu života )


Nikada mi godine nisu bile zaštita, nikakva pamet, nikakav osmjeh ni podsmjeh, nikakva neozbiljnost, prolaznost, šala, i nikada nisu važili dogovori ni planovi…

Uvijek sam slavio i priznavao ljubav

Neću pitati nikoga '' zašto i čemu '' . Tako to mora biti!I Nije to priznanje da sam nešto kriv.

To je prirodni proces u kojem nema pravila, nema dogovora ni planova . Tako to mora biti. Ta suradnja mojega duha, mog tijela i mog srca s emocijama koje su poznate i jedino se može, u ovakvom trenutku, izraziti kao bol, kroz razne nijanse bola. To je logično i uobičajeno. Bez obzira što je logično,uobičajeno, ponovljeno….

.... bol može čovjeka gadno ogorčiti.

Ali mu može, koliko je više osobniji taj bol, koliko je više svoj, može mu pružiti radost, još veću i jasniju radost u stvarima koje on već dugo ima.

Na primjer; ja?

Počinjem biti svjestan da vidim, da hodam, da slušam, da mirišem, da dodirujem, da volim, postajem svjestan svih mogućnosti koje su mi na raspolaganju ( odgurnem bolest na stranu, iako mi je uzela pravo na glas, pravo na hranu - ovako kako ja govorim, to nije govor i ovo što ja jedem, to nije hrana, kažem onako usput, ne prigovaram , ni ne kukam ).

Radost je u nestanku lažnih iluzija, budnih snova, nadanja u čudo, u posljednju priliku, nestanu sve zablude, izmišljene varijante i ostanem sam i iskren, sam i gol na čistini koju mogu, mirne duše nazvati starost, ili novo doba, ili dan poslije...
Pa što!?
Čovjek je uvijek sam kad jako voli, pogotovo kad razumljivo voli, kad voli i može prijatelju reći:
'' Ovo je moja ljubav! '' I ništa više.( tako sam predstavio Dragicu jednom starom prijatelju ( starijem i po godinama ) i bio sam te večeri- noći nezapamćeno nagrađen, a ona je govorila da nikad nije bila tako sretna kao taj trenutak tog upoznavanja )
Pa što?!
I u ovom dobu ima oaza, izvora, noći, dana, sunca, ima toliko raznolikog i tajanstvenog života, u pustinji mojih godina se krije tajna nastanka čovjeka i čovječanstva, tajna Malog Princa i Tajna Ruža…
Samo se moram malo primiriti da se i uspomene primire, ne samo primiriti, već se i pomiriti s njima i početi raditi ono što znam; gledati, hodati, slušati, mirisati i dirati vrhove neobičnih dina, ili bar onoj jednoj dini koju sam vidio, smijati se svojoj radosti i svojoj zanesenosti, pa i plakati, ako tako hoće moja narav ( rekao bi Nietzsche ) I tada se ljubav otkrije u čitavoj svojoj ljepoti i veličini: Tada ti jedna sličica objasni smisao jednog dana, jedne pjesme, jednog krika i jedne slobode.
(Ne mogu svi ljudi biti jednako slobodni i jednako sretni…)
Tada postaje jasno zašto govorimo ''vječno'', ''zauvijek'', ''samo ti'', " samo tvoj'', zbog čega govorimo zakletve tako strasno i iskreno i zaželimo zaista povjerovati da govorimo istinu… i da govorimo zauvijek!
I to je meni najljepše, prepustiti se tom trenutku sreće kojeg možda nisam ni zaslužio. Da toga nije, nikad ne bih čuo kako jeca violina, nikad ne bih znao kako se čuje razbijena čaša, kako zvuči jeka od stakla--- pa opet, pa opet...

Nikad ne bih rekao ''jebemti život!''.

Da nije ljubavi, tog prkošenja razumu i stvarnosti, tog raspoloženja koje se protivi i fizici i ravnoteži i poništava sve poznato, banalno, ustaljeno, a poništava i čovjekovog neprijatelja u njemu, njegovo ogromno ''EGO'', ''cijeli život bi bio samo povratak kući''.
I kad sve ovako opišem , kako mogu pomisliti da predmet te ljubavi nije važan, da ta ljepota jednog ramena nije važna. Predmet moje ljubavi je nešto najdivnije što sam vidio, što mogu zamisliti, što postoji…

Ljubav je stvarno prekrasna, dok je ljubav i dok traje ( baš sam jedinstven! )

Poznato je da su se ona poljska grofica i Balzak dopisivali 20 godina i da su nastavili i poslije susreta. A on je bio težak i ružan čovjek i ona to nije vidjela. Bravo, grofice! "Ljubav radije umre nego da životari."
Uzmi ovo moje pisanje kao da dijelimo radost svih naših Božića i kao da ih neće moći miš grickati, jebemu malog miša…

kao prvo, naslov mi se svidja..)))

Za početak; odlično i hvala!

Nikada mi godine nisu bile zaštita, nikakva pamet, nikakav osmjeh ni podsmjeh, nikakva neozbiljnost, prolaznost, šala, i nikada nisu važili dogovori ni planovi…

i ovo baš tako..

reče meni jedna draga osoba ženska tvojih godina da nije godinama nije postala mudrija nego - osjetljivija..))) oh kako se tu prepoznah))

Sreća je lepa samo dok se čeka, na livadi cveta dva ...
http://youtu.be/QcepcR4Rgi8

Jure, jebga, uđeš u obični vlak i odjednom osjetiš da biraš kupe po nekakvom nepoznatom osjetilu i prepuštaš se tome...

Paše i ova ...
http://youtu.be/QFKJJEdBXDc

Godine su nagrada koju treba znati prepoznati i primiti. ( ma, ne vjerujem da je ovo netko rekao prije mene, ali, ako je sve rečeno... )

EKV odlična, bravo Lepi..od tebe sam očekivala neku pjesmu od koje ću se prepast))

"Raskoš u osjećajnosti, to je poezija siromaha; bez tog bogatstva šta bi ljubav bila za njih"( Balzak )

Jurice i ja ću se oprostiti od Jurice, Lepi!