Moja riječ nema smisla...

THE BOXES....
 
Jebote život mi je u kutijama....
U vrećicama...
U putnim torbama...
Ulazeći u stan u kojem sam proživjela najnesretnije i naisfrustiranije trenutke života uz nju, koju ne podnosim, a ni ona mene, zapinjem o prvu, drugu, treću kutiju, pa o prvu, drugu, tereću, četvrtu putnu torbu, pa o prvu, drugu, treću, četvrtu, petu vrećicu, pa još o jednu, dvije, tri kutije..kao da nismo majka & kći.kao da smo glavni neprijatelji, glavni rivali, ja crna, ona bijela, ja aktivna, ona pasivna, ja optimist, ona pesimist, ja željna života, ona depresivna....ja još kratko normalna, ona luda već godinama..ulazim u svoju sobu, ulazim u moj svijet..moj svijet odjeljen od vanjskog, sjebanog, a opet na tuđem terenu.želim otići u svoj svijet na svom terenu, ali to za sad nije moguće.želim nju otjerati na drugi teren, ali ni to nije moguće.boji se da gubi svoj teren, pa instiktivno, poput mačke dolazi na njega i obilježava ga.trudi se dokazati da makar stajao prazan mjesecima, više neće, neće i to zato što sam ga ja ugrozila i sad mi mora pokazati tko je tu gazda kad god poželi iako gazde nije bilo duuugo, duugo.sad je tu i kaže:'ako ti ne valja, odi čim prije!' i to i misli.'i hoću, da znaš!' i to i mislim, čim uhvatim prvu priliku, čim vidim kako ću i gdje ću. I znam da će to izgledati kao da si me uspjela otjerati, uspjela mi dokazati tko je gazda, ali boli me ona stvar. Samo želim svoj svijet i svoj mir, daleko od tebe.tebe odavno izopačene, sa bolesnim idejama u glavi i glupim dokazivanjima kroz cijeli život.i nije mi teško i navikla sam, bježati od tebe, biti sama..nije problem..
 
Stigla je sms poruka:
 «i da si na drugoj strani beskraja,  daleko iza snova, stoljeće jedno da nas razdvaja ko daljina ova, od mene te sakrila ne bi. Ne prođe ni sat a da ne pomislim na tebe.»
i pomislim:
* za koji sam kurac dolazila ovdje? Ne sjećam se koji je bio povod, koji su bili razlozi, koja mi je bila pička materina?! *
tamo me netko voli, Rijeku ja volim, iz razloga raznih, a ja pobjegla u vukojebinu.daleko od sreće, daleko od života i daleko od tebe.ne kažem da si moja sreća, al moja sreća moja je sloboda. I znam da je istina :
*when you lose freedom, you lose everything!* nije ni Janis Joplin bila luda kad je to rekla, ili smo samo jako slične. Nije ni važno, više to uopće nije važno...
ja samo znam da ne znam..ni koga želim uza sebe, ni do čega mi je stalo, a i snage mi ponekad prifali na kratko i hrabrosti također..malo sam se pogubila..malo sam konfuzna.znam da hoću što god mogu, što god odlučila, mogu, i bit će mi dobro, na svoj način, ali od šume ne vidim drvo, ne vidim onaj pravi put u kojeg sam do nedavno bila skroz sigurna...znam da moram donositi odluke, od životne važnosti važne odluke baš sad, u ovom trenutku..jedna odluka vodi do druge, a zajedno grade stil mog života...moju budućnost..i nije svejedno što odlučila...još kad vidim kako vrludam...hm...pa malo postajem zabrinuta...
a onda povučem lajnu, smotam pljugu, posexam se s tobom i zabrinutost prolazi na trenutak...
 
do sutra...
 
a onda i dalje ne znam gdje sam krenula i kamo ću stići...
 
i nekad me i nije briga...
u rijetkim trenucima indiferentne nezabrinutosti...
jer sve što znam je da ne želim pasivnost i nije mi problem biti all the time in the move i to mi daje nadu, nadu u izgradnju samostalnosti, potpune slobode, a time i sreće...
pa ma kuda god otišla, kuda god stigla , kamo god stala i gdje god se stacionirala za tren ili čitavu vječnost..

"Selfdestruct sequence activated...Selfdestruct in 10, 9, 8, 7...."