Vodokotlić - petlja postojanja
Danas sam ispao heroj.
Spasio sam vodokotlić od utapanja.
Kako je počelo?
Nakon što sam se ispišao, pustio sam vodu, okrenuo se prema lavabou i počeo prati ruke.
On je gutao vodu dobrih pola minute, a zatim počeo teško disati. Voda mu je došla do grla. Gledao sam kako se upinje na keramičkim prstima da bi uhvatio zraka. Obrisao sam ruke i okrenuo se prema njemu.
“Hropt hropt hropt” – umirao je.
Ispustio sam mu još malo vode. Nakašljao se iz dovodnog crijeva i prodisao.Osjetio sam da je opet sretan.
Nakon toga sam pobjegao. Jer sam znao da će se opet početi gušiti. A ja ne mogu stalno stajati kraj njega. Dok sam odlazio začuo sam opet “hropt hropt hropt”. Netko drugi će ga već izvući. Kotlići su žilavi.
Kad sam ušao u sobu, u punom jeku je bio YouTube tulum.
Te ne volim. Iz laptopa je vrištao low-fi glas.
Ja sam bio daleko.
Valjda ta nezainteresiranost dođe s godinama. Prije sam znao uživati u dobroj knjizi, glazbi, provokativnim teorijama o kojima bih razglabao sa frendovima.
Sad me jednostavno boli kurac za sve.
Bit će da mi treba nekakav izazov. A opet, s druge strane, ni izazovi me više ne zanimaju.
Upao sam u mrtvu petlju postojanja.
Probao sam biti zao, ali nije mi išlo. Kasnije sam pročitao Burroughsovu tvrdnju:
- “The face of evil is always the face of total need.“
I složio se s njom.
Ponekad me moje Nesvjesno pokušava oraspoložiti: Sanjam bradate žene. I pomogne.
Nasmijem se dok se budim uz još svježi san.
A i piva pomaže.
Otvori mi um, razbije barikade svijesti, pusti kapljice Nesvjesnog da procure na tipkovnicu.... I onda budem mudar, na par minuta ili sati, budem jako mudar, divim se sam sebi i govorim si, jebate, zašto mi nije uvijek ovako lijepo?
I onda pišem, pišem, pišem.
I kad napišem, zadrhtim od pomisli da sam napisao nešto dobro.
Obično je taj strah neutemeljen.
Doduše, ponekad napišem poprilično dobro sranje i....
.
26.12.2012. u 22:48 | Editirano: 26.12.2012. u 22:55 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar