SUZVUČJA LJEPOTE

Ne skidam se gol i ne trčim ulicama...previše je jeftino.
Ne šišam bradu, i šišam ono malo kose što mi je ostalo.
Spavam na svojim dlanovima.
Prijatelji su mi poznanici, doživljavamo se kao zabavu, tako je najbolje. Prije sam si umišljao da imam utjecaja na njihovo ponašanje i razmišljanje; možda su i oni tako mislili o meni.No ne ide to tako....
Novac nas sve sustigne.
Isto, i smrt.
Život je kugla sladoleda.Dok nižem jeftine poredbe, pijem jako pivo. Pivo sam već popio.Škrgućem zubima dok pišem. Ne pokušavam ostati udaljen od ničega, jer je sve tu.
Sve je sada.
Često pomislim; a onda i znam da nema smisla.
Dlanovi mi isparavaju čudnu paru kiselkastog mirisa iako sam ih probao prati različitim sredstvima. Sapunom, šamponom, sredstvom za pranje posuđa, gelom za tuširanje, palio sam ih plamenom upaljača, i benzinskim i plinskim, razrijeđenim dezinfekcijskim kemikalijama, octom, sjeckao sam ih i zarezivao nožem i žiletom i brijao britvom, bockao čačkalicama, šmirglao, pljeskao, ljubio, milovao.
Ali, uvijek ista stvar....
...nekako i nikako ne možeš pobjeći od sebe...

.

....i ja u njemu i on u meni.
Smo kao jedan.
Ali smo dva....
Jer grad nije u meni Ni ja u njemu Nego malo dalje.
Ali i ovi ljudi Oko mene Nisu u gradu Nego su u kurcu.
Jer se prave pametni....
A nisu....
Ne kažem da ja jesam iako jesam A jebiga onda ipak kažem. Pa vi procjenite sami. Ali boli me Kurac što vi procjenite Jer se sve vraća na isto....
Na zelenu livadu Na zaklanu djevojčicu.
Koja leži u lokvi krvi.
Oko nje Droga Šprica Mravi Crvi...
Dan Domovinske zahvalnosti.
Suze.
Fleke po stoljnjaku.
Nema detrdženta.
Plač i škrgut zubi.
Djeca odlaze po deterdžent.
Dućan zatvoren.
Mater plače jer se fleka ne miče.
Otac dolazi doma i vidi fleku Premlaćuje sina jedinca Sinu izlazi krvava pjena iz nosne šupljine.
I umire.
Otac se samoubije. Majka se samo ubije. Sestra postane kurva. I ode u mornaricu.Gdje je pregazi vlak.
A mali braco plače. Kameniti ugljen. I zaliva vrt beskraja. A ponekad se popiša. I sve to zbog.Jedne zaklane djevojčice. Koja mrtva u lokvi. Krvi. Leži....
Oko nje droga šprica mravi i crvi....
Na zelenoj livadi.
Izvan grada.
Daleko od mene.
Daleko od ljudi.
Daleka Obala.
Kao da je.
Vanbrodski motori.
I puno puno toga.
Ali Marica zna.
Krhotine kiše.
Razbijeno staklo.
Grumen sunca.
Grana mora.
Tu je neko novo.
Vrijeme.
Tu su neka nova.
Mjesta.
Tu su neke nove.
Zime.
Došli su u tren.
I pitam se.
Gdje je ono naše.
Vrijeme.
Gdje su oni naši.
Ljudi.
Gdje su ona naša.
Ljeta.
Gdje su nestali.
Svi.
I kažem da me.
Povedeš do.
Naših starih slika.
Da se prisjetim.
Kako je bilo.
Nekada.
A onda sjetim.
Se.
Nikog više nema.
Nema više nas.
Nestali smo.
U tren.
Dok se zaklana krava.
Raspada na livadi.
Zaborava i smrti.
I misli na mrtvog.
Oca, majku i sina.
A zatim i kćer koju.
Je zgazio vlak.
Poželi biti frižider.
I kamion.
I oblak.
I joint na njemu.
Mota svijet oko.
Maloga prsta.
Nnnnnnnnnnneeeeeeee !!!

.

Ispunjen sam plavom bojom mora i neba.
Prelijeva se u moj mrak.
Urban mi kaže da se ona zove Nebo.
Moguće.
U snovima kucam na drvena vrata koja na dnu završavaju gumenom metlicom. Visim naopako sa stropa i kucam na vrata, ali nitko ne otvara. Ulazim u sobu, opet sam na podu.
Soba je vrlo svijetla.
Kroz prozor blješti tisuće sunaca, a kroz poluotvorena balkonska vrata ulazi proljetni povjetarac, blago odiže laku zavjesu. Sve je nijemo. S drugog kata gledam u ogromnu livadu.

Svaka tratinčica me bode u oči....

Bijeli trnovi na zelenoj pisti smrti.
Ipak, osjećam se spokojno. Na radnom stolu, računalo je upaljeno.
Windows 7. Nisam zatvorio vrata.
Iz hodnika čujem vapaje slomljenog glasa:
"Braaaains! Braaaaaains!"
Gledam u livadu i dalje....

Tratinčice uzlijeću s livade i zabijaju mi se poput čavala u tijelo, jedna za drugom. Osjećaj je ugodan. Okrećem se. U sobu ulazi zombi. Isti kao iz Romerovih filmova. Gledam ga u oči. Baulja prema meni ispruženih ruku. Tada, zagrlimo se. Prestaje drhtati. Ne smrdi po lešu. Počinje plakati.
Kroz suze, govori mi: "Braaains... Braaains...", i jeca.
"Ne brini", govorim.....a ruke mi upadaju u trulo meso...

.

Pati bez suze i živi bez psovke,
i budi mirno nesretan....
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.
Podaj se pijanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.
Leti ko lišće što vir ga vije
za let si, ljube, stvoren.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.

hm....eto......

Čini mi se da naš zadatak nije u tome da se približimo jedan drugom, kao što se ne sastaju ni Sunce ni Mjesec, ni more ni kopno. Nas dvojica smo, prijatelju dragi, Sunce i Mjesec, mi smo more i kopno. Naš cilj nije da se slijemo jedan s drugim, već da saznamo jedan drugoga i da jedan u drugom naučimo da vidimo i poštujemo ono što taj drugi jeste:
naša suprotnost i dopuna.

Život kaže da.
Je nešto bez smisla.
Ponekad kao proza.
Sranje, ovo je poezija.
Ali možda i nije?
Ipak ne znam.
Nekad stvarno ne znam.
Vidiš kako je to komplicirano?
Da, u biti je ovo samo pizdarija.
Nije li?
Samo što to i nije važno.
To je nebitno.
Nego ja i dalje serem iako.
I dalje ne znam zašto ovo pišem.
Totalno nema nikakvog smisla.
Nenadjebivo besmisleno.
Sranje tekst.

volim te.
volim tvoj vrat,ramena,tijelo.
volim kad ti stavim ruku na srce i kad osjetim kako kuca u mojim šakama...
to malo jadno povrijeđeno srčeko koje je upoznalo samo strah, patnju i bol...
volim tvoju toplinu.
jednostavno volim svaku tvoju poru, svaki tvoj pogled.
svaki tvoj osmjeh..
svaku tvoju suzu.

volim način na koji me gledaš.
volim način na koji me voliš.
volim način na koji jedeš.
volim način na koji hodaš, gledaš, smiješ.
volim osječaj posebnosti kad sam uz tebe.

jer volim te duboko i bezvremenski

.

.

Napravio sam si moju prvu kriglu za pivu. Ručni rad.Ručno pleteno.Medicinski čelik

.

.

Znate onaj trenutak kad požalite što ste nešto napravili i smatrate da se moglo ili se može nešto popraviti?
E, što s tim uraditi?

.

Poput kiselog kupusa
U sred mjeseca Lipnja
Pitam se, što radim tu?

Kao dabar koji glumi
Izumrlog australopiteka
Svatko vidi da nije istina

A onda dođe lastavica
Kao lokomotiva na livadi
I posere se na moj prozor

Dok zvukovi u daljini
Imitiraju neko prošlo vrijeme
Aorist, čini mi se....

Kvragu i moderna vremena !
usred sexa svršim na pomisao na najnoviji model Tefalove tavice za palačinke...:-)

Sunce tog dana kao da je bilo veliki div još veće žute, blještave guzice, koji je sjeo na staklenu atmosferu Zemlje. Drugim riječima, sunčano za popizditi, a oblačka na nebu nema ni da ga tražiš pincetom za čupanje stidnih dlaka tek rođenih klokana. (Klokani su inače veličine pčele kad se tek rode). No ni klokani, ni pčele, a bogami ni stidne dlake nemaju nikakvod udjela u ovoj priči niti su važni za ono što slijedi. (Za više detalja o klokanima, pčelama i stidnim dlakama pročitajte "Ispovjest jednog klokana: kako su me stidne dlake zaštitile od pčela"). Da ne zabrazdim dalje u digresiju poput Hrvatske u inozemni dug, nastavit ću priču...

Marica je tog jutra bila sretna što će proslaviti Davorov treći rođendan. Iako je imao tek tri godine, mališan je bio živahan poput trakavice, veseo poput napušene hijene i bistar poput rijeke Save kada prođe kroz bio-pročišćivač. Imao je vlastitu sobu koja je, za jednog Davora, bila više nego prostrana. No to jutro je bilo drukčije. Marica je sanjala da je goni krdo divljih svinja.
"Kuda idu divlje svinje?" panično je priupitala oca probudivši ga u ranu zoru.
"Svi putevi vode u Rim..." odgovori joj on diplomatski (bio je pijan) te se okrene na drugu stranu kreveta, izguravši Gospođu Majku. U taj trenutak, čuo se nekakav zvuk iz Davorove sobe.
"Davor!" vikne Marice te se zatrči prema sobici.
"NEEEEEEE!" vikne ona strašno te problijedi od prizora - Davor se posrao po krevetu.
"Prokleti pas!" vikne otac dotrčavši. "Trebali smo kupiti mačku..."

Eto, to vam je priča o Davoru. Mislim, umro je kasnije, u dubokoj starosti, od otkazivanja srca i metka u čelo, ali to je već druga priča. A poslije? Poslije je bio sprovod, što drugo.

.

Danas na poslu otišao sam po kavu,ali bez šalice...donio sam šalicu...ali nisam stavio kuhat kavu..stavio sam kuhat kavu,ali nisam znao gdje sam ostavio šalicu..pronašao sam šalicu i voda mi dotle iskipila...uspio skuhat drugu kavu...i umjesto šećera...sipao sol ! joooooooooooj !

mrzim biti zaljubljen. :-(((

.

Promjena headera označava i blagi zaokret u tematsko-sadržajnom konceptu, isključujući nepotrebnu ozbiljnost benigno-diletantskim pokušajima uspostavljanja novog, cjelokupnog Sustava facial cuma. S jedne strane, svojom savršeno nepotrebnom tendencijom iskašljavanja nečega što ljudima odavno predstavlja čisto fiziološki višak pljuvačke,ovaj blog je vrlo često skretao u monumentalne odiseje traženja Smisla, Vremena, Odnosa i Identiteta. Navukavši Konzum vrećicu na glavu, ja sam, ljudi moji, dvije godine sjedio na pljesnivim, raštimanim krevetima na rasklapanje i čeznulo za potresima, katastrofama i nečim što bi spram ovog mirnog, jednoličnog i mlakog svijeta dobilo obličje Užasa.

Cijenio sam visoko svoju histeriju, namjerno je odgajao i držao kao nepripitomljenog divljeg geparda, koji bi me jednim ugrizom mogao usmrtiti u holu s portretom Josipa Kozarca. Jesam li to doista željeo ili je moje nesvjesno supstituiralo razum fantazmama, koliko je moj Thanatos zvijer s oštrim očnjacima, a koliko pitomo zijevanje nad natapiranim glavama kojima je zamjena gume na Fiatu Panda jednako zanimljiva kao i npr. spaljivanje Jana Pallacha. Uostalom, i sam bi osjetio gnušanje u blizini prekomjerne strasti, kao da se usmrćena osjetila ne osvećuju priglupim fascinacijama i kao da moje mišljenje nije odraslo još od vremena velikih odmora sa zamjenom prvih punk kompilacija.
Puca mi kurac, na koncu, držeći suhonjave kurčiće Smisla, flešaju me turobna očekivanja jutarnjih buđenja s napetim mošnjama.
Say hello to postmachoism. Osjećam kako uz ovaj motto imam naprosto više izgleda.