SUZVUČJA LJEPOTE

Hvaljen Isus, Djevica Marija i Višeslavova Krstionica, ljubim ruke i ispričavam se Vašoj Svjetlosti što Vas uznemiravam u vašoj iluminaciji što ste posjetili moj profil...
Dakle, vozim se tramvajem u svoju sobu koju nazivam „domom“. Mp3 player je nafrljen do daske. Orgazmiram na gotovo svaki riff Tankarda. Ne čujem i ne primjećujem svijet oko sebe. Album završi, na redu je nešto puno tiše i manje nabrijano. Polako postajem svjestan lamatanja rukama iza sebe, desno. Žena, polu-sjedokosa, očiju izbuljenih kao u nekog lika iz Harry Pottera, razgovara sama sa sobom, svađa se (vjerojatno s likovima u glavi), vrišti i frenetično zapisuje u zaflekanu bilježnicu. Par očito mentalno zaigranih ljudi se žvali na pregibu tramvaja, tako da je sve neugodno gledati. Usput grgljaju nešto dok im jezik viri van pola metra (kako im to uspijeva, dovraga?!). Na stanici lik s nepropisno građenom lubanjom rudari po nosu kao da će naći u najmanju ruku eliksir mladosti. Drugi par mentalno zaigranih ulazi (ili su pijani, tko će ih znati). Frajer, očito pomno podšišane frizurice na bradi, sav obučen u marke. Jedva hoda. Žena, podosta starija, neugledna i aljkavo odjevena. Frajer sjeda na stolac. Ona čučne do njega. Nešto mu šapuće, sramežljivo. On se diže (jedva) i prepušta joj sjedalo. Ona sjedne, on promptno na nju, izazivajući opću nevjericu među prisutnima. Koncentriram se na njegove pokrete, želim spoznati je li pijan, nadrogiran ili samo munjen. Sporim i nepreciznim pokretima odaje mi da je drven od mnogih unučića Badelovog brandy-a.
Žvale se (opće zgražanje puka).
Pogleda me staklastim plavim očima i nešto brblja. Ima prijeteću facu....
Lijevom rukom pauziram mp3, desnu grčim u šaku ukoliko mi se ne svidi sadržaj njegovog pitanja.
A i Martensice mi cupkaju od nervoze. Dugo nisu imale zabavu.
- „Kako molim ?
- Stari, kojiii je ovo traaaaaamvaj ?...
- Četvorka.
- Ahaaa...hvalaaaa...“
Pitam se, da li frikovi shvaćaju da su frikovi?
Kako oni gledaju na nas normalne?
Kako ja definitivno znam da su oni frikovi, a ja normalan?
Što je uopće i postoji li normalno?
Jesam li i ja frik a da i ne shvaćam to?
Odgovor se sam nameće, kad se prisjetim jedne gospođe preko puta mene, koja me gledala pogledom punim sažaljenja i

.

Ulazim u Gold's Gym u Los Angelesu, mislim da je bio West LA.
Sređujem si one day pass, a i Hrvoje pomaže, kaže personal trainer...super...kćer i ja odlazimo u Spinning prostoriju, koja je istakljena sa svih strana, gdje se koči jedno dvadesetak Spinning bikova...počnu nadolaziti likovi...majko moja, osunčani, zgodni, nabildani, uređeni, mirisni...počnu pedalirati, iako class još nije započeo...ali ti ljudi imaju toliko snage i rade to brzinom munje, i lakoćom, pa si sve mislim, šta će kad class za stvarno započne...ali ne, oni imaju energije i za poslije...dolazi teacher, sjeda ispred nas na bike, počinje glasna muzika, muška tijela (i nešto ženskih, ali nije važno), počnu se znojiti, mišići napinjati, a ja šapnem kćerki u šali, e da mi je samo jedan...a ona meni, pa mama, oni su svi od reda gay, ne možeš imati niti jednoga haha (to je bilo prije desetak godina)...e, sad...tko je tu normalan, neka bi se budala zapitala...ja ignoriram takve definicije...

;)

gay -pa na sobnom biciklu?
patetično, nije li?

je...no ovaj story nema veze sa gay svijetom !
to nije tematika !

Dida, da ti znaš o kojim, se to bajkovima radi...pojma nemaš, ne vrijeđam te, nego stvarno, raspitaj se prije nego što nešto kažeš...ali to nije point...priča je samo ilustracija, tema je ova koju je corben napisao...