SUZVUČJA LJEPOTE

.

Probudio sam se na krevetu, kao i uvijek, i to na lijevoj strani, kao da pored mene spava trokrilni ormar ili omanji jumbo jet. Dakle, probudio sam se i to uz otvoreni prozor.Nego, opet sam zabrazdio u digresiju poput traktora u mulj. Dakle, prozor je bio otvoren, a radi se u biti o balkonskim vratima veličine hangara durexovog skladišta kondoma za oveću afričku državu s postotkom zaraženih sidom koji prelazi 100 posto. Sinusi su mi se osjećali kao da su ih poharačili Mongoli sa jako velikim spolovilima. Idem raditi nešto konstruktivno.
Pečem palačinke...

Dok pečem palačinke, razmišljam o prolaznosti života. Jednog dana si mrav, drugi dan si mrlja na đonu nečije pumice/najkice.
Ima li život uopće nekakvog smisla?
Živimo da bismo mogli raditi.
Radimo da bismo zaradili.
Zarađujemo da platimo račune da možemo nastaviti živjeti.
I tako u krug.
Tu i tamo ostane neki višak od kojeg kupimo sve one pizdarije koje olakšavaju život, od mp3 plejera i mikrovalnih pećnica, preko vibratora i vatrenog oružja malog kalibra.

A zašto?
Da zaboravimo na rad, čija je jedina svrha da se i dalje održava taj život. I komuniciramo, u manjoj ili većoj mjeri, s drugim ljudima i stvaramo nekakva prijateljstva i zaboravljamo na taj rad kojeg radimo samo da nastavimo živjeti kako želimo.

A čemu sve to?
Jedino što možemo postići da ne umremo odmah nakon smrti jest da nekako ostanemo zabilježeni u povijesti. Ali opet, i čemu to, kada tu povijest znaju samo oni koji će na isti način doći, kao i mi, i zatim nestati?
Čini li ikakve razlike to hoćemo li biti zaboravljeni ili ne? Imamo li ikakvog smisla, gledano s nekakve veće razine?
Ima li se smisla truditi?
Zašto ne bismo trošili vrijeme onako kao želimo, bez stresova, napora i ičega što ne želimo raditi?
Zašto se moramo nadograđivati i proizvoditi bolje sutra?
Kome smo mi to dužni?
Nema nikakvog smisla.
Nema razloga.
Trošimo vrijeme na nešto što nam samo može omogućiti da budemo iskra koja će sijati dijelić sekunde dulje od drugih, a zatim se poput ostalih ugasiti.

Kroz otvorena balkonska vrata veličine veličine hangara durexovog skladišta kondoma za oveću afričku državu s postotkom zaraženih sidom koji prelazi 100 posto pogled mi pada na cestu (ok, serem, pogled mi pada na parking, ali for the story's sake, recimo da pada na cestu).

A na cesti stoji Ante Starčević i dere se:
"Phalus est mortus ab anno domine 2013.!*"

---

*lat. kurac je mrtav od 2013. godine gospodnje.

.

dužni smo jedino sami sebe usrićiti, ako je ikako moguće...
a moguće je .))))
i naravno da ima smisla :))))

Ovo je na tragu onog kurca od Bauhausa i pitanja zašto nije išao u rokere ...
Posloženo odlično.
Razmišljanje u kome se može svatko naći "kod kuće" ... tako sam i ja razmišljao dok sam bio čovjek.

velika razlika je u doživljavanju i mogućnostima kada imaš 59 ili 60 god od onih kada imaš 61 g.

Stari, mojih 63 su već iluzija.

ni jedan čovjek nije otok etc etc