Umorni Bukovsky

Pokušat ću najprije odgovoriti sebi na pregršt dilema .
Pitam se o željama, vrijednostima, čežnji, ispunjenju…
Koliko se zadovoljstva krije u čekanju, u nadi, u mašti, u snovima, u samoći, u pogledu u daljine, a koliko su ispunjene želje opravdala naša očekivanja.
Mogu se nositi sa željama koje se ne mogu ispuniti, ali imati nešto što postaje teret i obveza ( mačka, pas, cvijeće ) krije u sebi nepotrebni snobizam.
Imati skupi automobil kojeg ne možeš ni prodati, ni održavati, imati nedovršenu veliku kuću u koju nema smisla ulagati, imati rodbinu koja te poziva na rođendane radi poklona, iako te ne mogu razumjeti..
( moj prijatelj iz škole je živio u nesređenom braku i često sam ga slušao kako govori da mu se ne da ići doma- djeca su otišla a žena je švrljala bez veze… Vozio sam ga često na posao i slušao. Nisam razumio. Morao je postojati nekakav izlaz. Shvatio sam koliko je to njemu bilo teško kad je prije desetak godina, na poslu, samo spustio glavu na stol, bez riječi, bez jauka, bez ikakvog znaka. Izdalo ga srce.)
Što je s našim prijateljima? Da li me ljute, ostavljaju, udalju se postupno i namjerno neprimjetno?
Kako samo mogu biti takvi!?
( „ Znam da se na ovaj osjećaj i pretpostavke obično
ne mogu osloniti. Jer svaki put kad sam ih provjerio,
uspostavilo se da je sve drukčije nego što sam pretpostavljao.
Moj bijes je bio izazvan mojom MAŠTOM. Ova
vrsta bijesa nije potkrijepljena informacijama, već počiva
na projekciji i sumnji i samim tim je i neosnovana.“ ( iz CC bloga ) )

Svrstavajući svoje dileme po prioritetima, svoje bijesove po intenzitetu, svoja mišljenja po pretpostavkama, vidim da mi je sve to potrebno radi reakcije, radi akcije, radi očekivanja bilo kakvog odgovora.
Takav život sam naučio živjeti:
Imati želje koje se ne mogu ispuniti.

I večeras ću opet razbiti čašu u čast svih vas koji me ljutite.
Kao dokaz da ste mi potrebni.
Znam da sam zauvijek izbjegao mogućnost biti ravnodušan.

Ostalo sve se uklapa u starosnu grupu i zdravstveni bilten.

Bolje s terapeutom nešto odtreniraj! Sve što se tiće religija je gubljenje vremena! Polako postajemo džamahirija.

House, meni je jedan sat stajanja na mjestu veliki, raznovrsni trenig. Opterećenje na lijevu nogu, pa na desnu, pa na kičmu, pa klekni , ustani, pa Evanđelje s kojim se ne slažem a nema pravo na repliku.
Crkva je velika teretana.

citiram:
Što je s našim prijateljima? Da li me ljute, ostavljaju, udalju se postupno i namjerno neprimjetno?
Kako samo mogu biti takvi!?

teško je to doživit, al je malo lakše, kad vidimo di smo...u odnosu na njih...
točnije...gotovo je...nema ih više u našim životima...i nema druge, nego prihvatiti..
vrime je za nove prijatelje...
terapeut, npr.
a Bože moj...tako je, kako je...
i ide se dalje...

MM, to što je većina potpuno ravnodušna na ovaj moj zapis, to nije moj problem. Moje je da se ljutim pomalo na sve i svakoga da bih izbjegao baš tu i takvu ravnodušnost. Najgore oštećećenje kod čovjeka je bezosjećajnost, ali i ravnodušnost polako kaska za njom.
Karikirao bih: treba se ljutiti na sebe kad se ne ljutiš na nikoga i ništa! Nije dobro. A život ionako ide svojim putem.

baš tako, medo...
nema ništa gore od ravnodušnosti...slažem se...
a ljutnja dobro dođe...
bar meni...
lipo se "izljutim" i dobro .)))))

OK. MM! bravo i super.

Meni se ljutnja događa svako jutro. I svako jutro se moram s tim pozabaviti jer nikad nije isto.

Medo, znaš kako ja najlakše otjeram ljutnju?
Odoh pred špigl ,isplazim si jezik i kažem, dovoljne su ti godine, pa ne trebaš još i ljutnjom kvariti izgled, nasmješim se i ...vidi ljepota u špiglu...ja bi rekla Medo...znamo živjeti i ti i ja,svako prema svojim mogučnostima. Ja u velikoj nedovršenoj kući, puno cvijeća, mačketine,sva u akciji zbog kasnijih reakcija, sve u svemu ---lijep je život :-)))

Bis, ti me nikad ne ljutiš. I na to se moram naučiti i prihvatiti kao dio nečeg što me ne ostavlja ravnodušnim. Hvala. Rekao bih da svatko od nas daje životu nekoga drugoga uvijek nekakav smisao. Ako zanemarimo plus i minus, znači da su svi potrebni u našim životima. I ovakvo gledanje na život uopće nije nekakva pozitivna vibracija, jedino, priznam da je vibracija.

Medo, rado bih te vidio u svojoj sobi koja može primiti pet hiljada ljudi s dignutim čašama.

Dudh, ni ti me ne ljutiš. Što se to događa sa mnom?! Zaobilaze me? Postao sam dosadan? Proziran? Nevidljiv? Predvidljiv? Star ? Slab? A da sjednem? Ili da ostanem stajati? Ili... sjest ću, pa ću ustati ako je za recitaciju bolje da stojim...Da odem do Beograda? U Zagreb? Otišao sam u EU, pa ništa ne vidjeh globalno....ljudi pasu kao i kod nas.

Ma, nije to Medo. Ovdje (na tvom logu) se redovito svačija superiornost pretvara u inferirornost spram tebe. I logovi su ti tako napisani i sročeni da bi svaki drugi komentar osim bellissimo bio suvišan, nepotreban, ispunjen zavišću.

Tvoje je sve tako ljudski, a mi se želimo što dalje odmaknuti od čovjeka. Želimo se približiti što više Bogu, čak ga i svrgnuti s vrha u našu korist, a sve to valjajući se u vlastitom dreku. Kao da nam nije dovoljno biti čovjek već moramo biti ni više ni manje nego Bog. Polako, jer od čovjeka do Boga ima još 400000 vrsta.

I zato: veselite se s ljudima!

...osjetit će te glazbu u stijenama.

Samuraji piju topli čaj iz prazne šalice. Bar smo to trebali pokušati naučiti.

Lijepo je pročitati tvoj tekst u moju koristnost na blogu, ali... prećera ti.
Najbolje to ja osjetim kad osjetim i to me uvijek vrati nazad. To, da ipak to netko pročita i da u sebi kaže: "Nek se jebe s tim svojim ustajalim metaforama."
I to je kao nekakav oblak koji nas plaši kad imamo pokošenu livadu.

Po numerolozima se treban maknuti od broja 16 i 26 i eto, mičem se.

jedini terapeut s kojim bi trebao ići na misu - jest pola litre rakije u odgovarajućoj boci, kakva stane u džep.
taj terapeut jedini zaista pomaže...i daje sve odgovore.

Ne razbijaj čašu vojniče ... ovo je naređenje !

Jure, još samo večeras.
Di_Da, svaka akcija izaziva reakciju. Tako i pola litre rakije ima i nosi svoju poruku, a sigurno je da napiše i epilog. Za mene je epilog i kad se nisam sjećao.