Davor
Sunce tog dana kao da je bilo veliki div još veće žute, blještave guzice, koji je sjeo na staklenu atmosferu Zemlje. Drugim riječima, sunčano za popizditi, a oblačka na nebu nema ni da ga tražiš pincetom za čupanje stidnih dlaka tek rođenih klokana. (Klokani su inače veličine pčele kad se tek rode). No ni klokani, ni pčele, a bogami ni stidne dlake nemaju nikakvod udjela u ovoj priči niti su važni za ono što slijedi. (Za više detalja o klokanima, pčelama i stidnim dlakama pročitajte "Ispovjest jednog klokana: kako su me stidne dlake zaštitile od pčela"). Da ne zabrazdim dalje u digresiju poput Hrvatske u inozemni dug, nastavit ću priču...
Marica je tog jutra bila sretna što će proslaviti Davorov treći rođendan. Iako je imao tek tri godine, mališan je bio živahan poput trakavice, veseo poput napušene hijene i bistar poput rijeke Save kada prođe kroz bio-pročišćivač. Imao je vlastitu sobu koja je, za jednog Davora, bila više nego prostrana. No to jutro je bilo drukčije. Marica je sanjala da je goni krdo divljih svinja.
"Kuda idu divlje svinje?" panično je priupitala oca probudivši ga u ranu zoru.
"Svi putevi vode u Rim..." odgovori joj on diplomatski (bio je pijan) te se okrene na drugu stranu kreveta, izguravši Gospođu Majku. U taj trenutak, čuo se nekakav zvuk iz Davorove sobe.
"Davor!" vikne Marice te se zatrči prema sobici.
"NEEEEEEE!" vikne ona strašno te problijedi od prizora - Davor se posrao po krevetu.
"Prokleti pas!" vikne otac dotrčavši. "Trebali smo kupiti mačku..."
Eto, to vam je priča o Davoru. Mislim, umro je kasnije, u dubokoj starosti, od otkazivanja srca i metka u čelo, ali to je već druga priča. A poslije? Poslije je bio sprovod, što drugo.
16.02.2013. u 13:15 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar